ŽIVI, A MRTVI! Otac Aleksandar o glavnom uzroku i sigurnom znaku duhovne smrti!
Reč greh dolazi od starog biblijskog izraza koji doslovno znači "promašiti cilj" ili pogrešiti put.
Reč greh dolazi od starog biblijskog izraza koji doslovno znači "promašiti cilj" ili pogrešiti put.
Želeći da se zaštite od zla, mnogi nesvesno upadaju u stanje koje im oduzima spokoj i udaljava ih od istinske vere.
U vremenu unutrašnjeg pritiska i nevidljivih lomova, pravoslavno učenje otkriva dve potpuno suprotne duhovne sile koje deluju gotovo isto, ali vode u različitim pravcima.
Duhovni život u pravoslavlju nije put ka samopotvrđivanju, već proces osvešćivanja sopstvenih granica i slabosti.
Pravoslavlje, kao duhovni put koji vodi ka istinskom smirenju i zajednici sa Bogom, egoizam prepoznaje kao jedno od najopasnijih duhovnih stanja.
Duhovni pad retko dolazi iznenada - on se uvlači neprimetno, kroz ravnodušnost, rutinu i gubitak žive veze sa Bogom.
Vernici su se okupili u istorijskom Hramu Svetog Stefana Dečanskog, dok patrijarh Porfirije kroz poruku opraštanja i ljubavi podseća da slediti Hrista znači učiniti Njegovu reč stvarnošću sopstvenog života.
Crkveni oci nas uče da unutrašnji nemir nije kazna, već opomena.
Na pravoslavni praznik posvećen majkama i svim ženama, u hramu Svetog Vasilija Ostroškog, poglavar Srpske pravoslavne crkve podsetio je vernike na suštinu jevanđeljske istine – Božju ljubav koja povezuje ljude i prevazilazi sve podele.
Prema Svetom Teofanu, pravi početak "samoispravljanja" leži u buđenju samoodricanja u srcu, što je osnova za obnavljanje pravde i ljubavi. Kada se ove vrline ponovo uspostave, sve ostale vrline oživljavaju, i tada čovek postaje stvarno lep u očima Božijim, iako spolja možda ne izgleda kao model savršenstva prema ljudskim merilima. Najvažnije, kako Sveti Teofan ističe, nije sud ljudski, već sud Božiji, koji je jedini koji treba da nas vodi.
Sveti Teofan nas poziva da razvijemo saosećanje, što znači ne samo razumeti, već i proživeti iskustva drugih. Kada to postignemo, srce nam postaje vodič, a delovanje prema drugima postaje prirodno. Međutim, na ovom putu često se susrećemo s egoizmom, koji nas vraća u samoću. U tim trenucima, zaboravljamo na druge i njihove potrebe. Sveti Teofan nas upozorava da ako u srcu dominira samo naše "ja“, ne možemo očekivati istinsku dobrobit ni za sebe ni za druge.
Zavist, prema Svetom Teofanu Zatvorniku, donosi laž i zlodušu, čineći je najnepravednijom i najotrovnijom strasti. Ona ne pogađa samo onoga ko zavidi, već i onoga na koga je usmerena.
Ko zaboravi sopstveni put, lako može zaboraviti i šta ga je oblikovalo.
Niko u manastiru nije znao njen pravi identitet.
Dok jedni prvi put dolaze na Gazimestan, drugi mu se vraćaju godinama, a prizor stotina Srba koji u tišini i molitvi odaju počast knezu Lazaru i kosovskim junacima svedoči da sećanje na stradale ne bledi.
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Useljenje u novi životni prostor u kojem su ostale ikone prethodnih vlasnika može da otvori brojna pitanja, posebno ako se zna da su u njemu ranije živeli ljudi lošeg morala.
U besedi za četvrtak 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristovo svedočanstvo o zajedničkom bogatstvu Oca i Sina i podseća da Božji darovi prevazilaze sve što ljudski um može da zamisli.
Pouka velikog svetitelja usmerava pažnju na slobodu izbora, ličnu odgovornost i mogućnost povratka Gospodu čak i posle pada.