OBOJICA SU SA VELIKOM PREDANOŠĆU SLUŽILA HRISTU: Danas su Sveti apostol Filip Đakon i Sveti Teofan Načertani
Sveti apostol Filip Đakon ostao je upamćen po mnogim čudesima, a Sveti Teofan Načertani po pisanju 145 kanona.
Sveti apostol Filip Đakon ostao je upamćen po mnogim čudesima, a Sveti Teofan Načertani po pisanju 145 kanona.
Sveti Teofan naglašava da zlo ne prestaje ni nakon smrti; ono proganja duše, ali vernike ne treba da bude strah, jer nad njima zlo nema moć. Njihova vera i molitva su kao oružje protiv zlih sila, koje se povlače pred iskrenim duhovnim životom. Poruka je jasna, ukoliko želimo da se oslobodimo zla, moramo biti budni, moliti se i čuvati svoju dušu. Samo na taj način možemo da odbijemo napade i ostanemo snažni u veri. Sveti Teofan nas poziva na trezvenost i borbu, uz uverenje da uz Božju pomoć možemo prevazići svaku prepreku na našem putu ka svetosti.
Svetom Evlampiju su zbog vere u Isusa Hrista odsekli glavu, a Sveta Evlampija je umrla od batina.
Džibri Bel je ispričao kako je odlučio pre četiri - pet godina da postane pravoslavac, a krštenje je obavio u crkvi u Čikagu.
Sveti Teofan ukazuje na opasnosti koje mogu pratiti uspeh. Njegova poruka je jasna: bogatstvo ne sme da postane izvor samozadovoljstva. Hrišćani, suočeni s blagostanjem, pozvani su da se podsete da prava potpora leži u unutrašnjem krstonošenju, a ne u materijalnim dobrima. S druge strane, on upozorava i one koji su u nevolji, podsećajući ih da trpljenje nije besmisleno. Kroz krst, koji nas vodi ka Carstvu nebeskom, nalazimo nadu i spasenje. On poziva sve nas da se sa strahom i pokorom oslanjamo na Božiju blagost i da kroz podnošenje bremena ne izgubimo iz vida cilj našeg duhovnog puta.
Iako pravda može delovati umekšano i blago, ona se ne može ignorisati. Njena istina, kao unutrašnji glas, ne može biti utišana nasiljem ili represijom. Umesto toga, potrebno je raditi na umirenju savesti kroz veru, iskreno pokajanje i odlučnost da se živi u skladu s njom. Sveti Teofan nas poziva da obratimo pažnju na unutrašnje sukobe, jer spoljašnje prepreke ne mogu ugroziti unutrašnji mir koji dolazi iz duboke veze sa sobom i s Bogom. U tom smislu, svaka reč pravde može biti naš unutrašnji Jovan, koji nas poziva na autentičnost i hrabrost da se suočimo sa sopstvenim demonima.
Sergije i Vakho bili su rimski dostojanstvenici na dvoru cara Maksimilijana. I sam car ih je uvažavao zbog hrabrosti, mudrosti i vernosti, ali sve su promenilo kad je saznao da su hrišćani.
Mudre devojke, svesne neophodnosti unutrašnjeg ulja — blagodati Duha, žure ka nebeskom Ženiku. One su spremne, jer su posvetile svoje srce Gospodu, prikupljajući ljubav i duhovnu energiju. Njihova usredsređenost na nebeske vrednosti omogućava im da uđu u carstvo Božije. S druge strane, lude devojke ostaju vezane za zemaljske stvari, verujući da im telesni ukrasi donose blagoslov. Njihova lenjost i samouverenje sprečavaju ih da se pripreme za susret s Gospodom, što rezultira promašenim putem i gubitkom duhovne blagodati.
U trenucima kada je božanska ljubav nadjačala ljudsku slabost, Sin Božji je zaplakao zbog sveta. Ove retke scene pokazuju dubinu Njegovog saosećanja prema ljudskom bolu i patnji.
Sveti Teofan naglašava da su poslenici "vinograda" naša svest i sloboda, koji su odgovorni za prihvatanje Božijih darova i davanje duhovnih plodova. Nasuprot njima, neispravni poslenici predstavljaju one koji koriste hrišćanske vrednosti isključivo za spoljašnje koristi, ne prinoseći Gospodu zaslužene plodove. Gospod šalje poruke savesti, Božiju reč i učitelje kako bi urazumio te neispravne poslenike. Međutim, mnogi ih odbacuju, čak i protiv njega okrećući se u neprijateljstvo. Sveti Teofan upozorava da će na kraju, zločinci doživeti posledice svog neprijateljstva prema Bogu.
Sveti Teofan sugeriše da je ovo odsustvo volje za verom možda duboko ukorenjeno u ljudskoj prirodi i da je ono neodvojivo od uticaja "oca tame“, što simbolizuje mračne sile koje deluju protiv svetlosti i istine. Njegova misao poziva na preispitivanje vlastitih stavova i otvorenost prema duhovnoj istini, dok istovremeno upozorava na zaslepljenost koja dolazi od sumnje i nevoljnosti da se poveruje. Na kraju, on nas podseća da istina može biti jednostavna, ali da je ljudska sklonost da se odbaci ili iskrivi često komplikovanija od same istine.
Sveti Teofan nas upozorava da oni koji se smatraju pravednicima mogu lako skliznuti u osuđivanje, umesto da prepoznaju sopstvene slabosti. Pravi pravednik je onaj koji, svesno osećajući svoju grešnost, ne žudi za kaznom drugih, već se fokusira na vlastiti put ka pomirenju. U njegovoj poruci leži poziv na introspekciju: pre nego što sudimo drugima, trebalo bi da se osvrnemo na svoje grehe. Samo kada prepoznamo svoju potrebu za oproštajem, možemo zaista oprostiti drugima. Na taj način, oproštaj postaje ne samo dužnost, već i izraz ljubavi i razumevanja.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
Psalmi su nesumnjivo duhovni, ali treba biti oprezan da se na njih ne oslanjate kao na magiju, istakao je otac Andrej.
Sve veći broj ljudi muči anksioznost.
Njihov život obeležili su vera, molitva i strpljenje, a nakon više decenija bezdetnosti, u dubokoj starosti dobili su kćerku koja će postati majka Gospoda Isusa Hrista.
Na praznik Rođenja Presvete Bogorodice, posle svete liturgije i lomljenja slavskog kolača, vernici su prošli ulicama grada moleći se za mir, zdravlje i napredak.
U besedi za utorak 17. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički kroz Hristove reči pokazuje zašto ni dela, Sveto Pismo i svedočanstvo Oca nisu dovoljni čoveku koji odbija da poveruje.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete pravedne Joakima i Anu po starom, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti sveštenomučenik Foka. Katolička crkva obeležava Svetog Tomu od Vilanove, kao i Svetog Mauricija i njegove drugove, mučenike, dok Jevreji i muslimani nemaju veći praznik.