OVI LJUDI NAJTEŽE PROLAZE MITARSTVA! Otac Tadej o nedelu koje se često pravi, a retko ispoveda!
Takva žena i muž se osuđuju kao ubice, govorio je otac Tadej.
Takva žena i muž se osuđuju kao ubice, govorio je otac Tadej.
Od Svetog Jovana Zlatoustog do starca Tadeja, sveti oci nas uče da jezik može biti izvor blagoslova ili prokletstva, a psovka otvara vrata duhovnim iskušenjima.
Njihova prisutnost nije upadljiva, ali je neizbrisiva.
Negativne pomisli donose teskobu i slabost, dok čiste misli vode do zdravlja i spokoja. Trojica velikih duhovnika – otac Tadej, sveti Ignjatije i starac Pajsije – otkrivaju kako da nadziremo ono što oblikuje našu dušu.
Brige nas razaraju iznutra, a jedan od najvećih srpskih duhovnika 20. veka govorio je da je rešenje jednostavnije nego što mislimo.
Ljudi se u današnje vreme ne žale toliko na sam posao, koliko na atmosferu na poslu, koju neretko opisuju kao neprijatnu i toksičnu.
Jednom prilikom, ovaj duhovnik je odgovorio na pitanje - Ko može povrediti čoveka? Iako bi mnogi pomislili da je to pitanje koje zahteva dug odgovor, otac Tadej je to objasnio u dve rečenice.
Otac Tadej duboko je verovao da je smisao svega u pozitivnim mislima, da od njih i vere u Boga sve potiče.
Ako je moguće gladnoga da nahrane, žednoga da napoje i sa svima da budu u dobrim odnosima što do njih stoji, govorio je starac Tadej o porodici koja je Bogu mila.
Otac Tadej često je isticao da je Bog prisutan svuda i da pomaže svima, bez obzira na njihove slabosti ili snagu.
Iako je redovno išao kod lekara i lečio se, pravi lek za svoje tegobe, otac Tadej je našao u prirodi.
Devojka, koja je bila izrazito pobožna, požalila se ocu Tadeju da nikako ne može da se uda, uprkos tome što je nekoliko puta bila u ozbiljnim vezama. Svaki put, sve je išlo dobro dok nije trebalo da se desi veridba.Pokušavala je da pronađe razlog, ali ni u čemu ga nije pronalazila.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve.
Desert koji se podjednako rado iznosi pred goste i ostavlja za miran ili svečani porodični ručak u danima posta na ulju.