OVO JE JEDNA OD RETKIH STVARI KOJU ČOVEK NE SME SEBI DA DOPUSTI! Sveti Amvrosije Milanski o onome što čine samo pokvareni i prepredeni ljudi!
Sveti oci učili su da hrišćanin ne sme da gradi svoje odnose na praznim rečima i prolaznim pohvalama.
Sveti oci učili su da hrišćanin ne sme da gradi svoje odnose na praznim rečima i prolaznim pohvalama.
Kada čovek smatra da je uvek u pravu, kada ne želi da popusti, da oprosti ili da zatraži oproštaj, tada se srce udaljava od ljubavi i mira.
Svi su, prema hrišćanstvu grešni, osim Isusa Hrista, ali i tu postoje razlike.
Razlika između osude i brige za bližnjeg je u motivu.
Iako se najčešće vezuje za uzdržavanje od određene vrste hrane, Crkva stalno naglašava da je suština posta mnogo dublja.
Duhovni život u pravoslavlju nije put ka samopotvrđivanju, već proces osvešćivanja sopstvenih granica i slabosti.
Zlo se ne identifikuje isključivo s ljudima, već sa duhovnim stanjima i demonskim silama koje čoveka navode na gordost, mržnju, ogovaranje...
Pravoslavlje, kao duhovni put koji vodi ka istinskom smirenju i zajednici sa Bogom, egoizam prepoznaje kao jedno od najopasnijih duhovnih stanja.
Lucifer, anđeo svetlosti, pao je upravo zbog gordosti, želeći da bude kao Bog.
Iskušenja dolaze u raznim oblicima – kroz bolest, gubitke, nepravde, unutrašnje sumnje ili spoljašnje pritiske.
Duhovni pad retko dolazi iznenada - on se uvlači neprimetno, kroz ravnodušnost, rutinu i gubitak žive veze sa Bogom.
Smirenje je temelj duhovnog života, štit od gordosti i uslov za istinsku bliskost s Bogom.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Brzina, rasuta pažnja i mehaničko izgovaranje reči mogu da udalje um od onoga što usne izgovaraju, a svetitelj savetuje kako da se tome suprotstavimo.
Episkop niški podsetio je na apostolske korene ovog zvanja, njegove zadatke uz oltar i odgovornost prema episkopu i vernom narodu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.