SLAVIMO VAVEDENJE PRESVETE BOGORODICE: Danas je crveno slovo i dan kada je Bogomajka prvi put uvedena u hram Božji
Vavedenje je jedan od pet najvećih praznika posvećenih Presvetoj Bogorodici i krsna slava velikog broja Srba.
Vavedenje je jedan od pet najvećih praznika posvećenih Presvetoj Bogorodici i krsna slava velikog broja Srba.
Celivanje ruke svešteniku simbolizuje zahvalnost za njegovu ulogu posrednika između vernika i Isusa Hrista, dok je i znak poštovanja prema Hristu, jer sveštenik deluje u njegovo ime.
Gde god je bio, svuda je oduševljavao ljude svojim podvizima i čudesima.
Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja vrhovnog komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog veličanstva kralja Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa.”
Prema učenju crkve, dete do sedme godine nema grehe odnosno, oni mu se ne uračunavaju i nema potrebe da oni poste kao odrasli, ali treba negovati kod dece taj odnos prema crkvi i hrišćanskom životu, kako bi oni izrasli u zdrave ljude.
Sveti Teofan nas poziva da shvatimo da je spasenje naše duše naš najvažniji zadatak, koji ne smemo zanemariti. Ne možemo sebi dozvoliti da budemo ravnodušni prema spasenju, jer to je delatnost koja je neuporedivo važnija od bilo kog drugog sveta oko nas. Ako zanemarimo Božja dela i Njegovu reč, to znači da zanemarujemo najvažniji deo našeg postojanja, koji ima posledice ne samo za naš svakodnevni život, već i za našu večnost. On nam poručuje da, kao što carica južna nije imala opravdanja da ne ode do Solomona, tako ni mi nemamo opravdanja da ne obratimo pažnju na Gospoda i Njegova dela koja su nam jasno data kroz Jevanđelje.
Ostavio je knjigu proročanstava o Carstvu gospodnjem.
Vladika Nikolaj Velimirović je koristio svaki slobodan trenutak da se posveti čitanju i učenju, usvajajući dela svetskih klasika poput Dostojevskog, Tolstoja, Getea i drugih. Kasnije je doktorirao na Oksfordu i u Bernu, a tokom svog života ostavio je značajnu duhovnu baštinu.
Poznato je da Svedržitelj nikada u ruci nije držao oružje i da je vazda na mir pozivao, a u njegovim rukama knjiga je uvek simbolozovala svetlost baš takvih božanskih poruka. Pa otkuda onda mač u ruci Isusa Hrista na fresci u Visokim Dečanima?
U Starom zavetu, naime, jevrejski narod je imao specifične običaje vezane za izražavanje žalosti. Muškarci su nosili dugu kosu i bradu, ali su ih šišali i brijali kad bi im neko od najbližih srodnika preminuo.
Sveti Teofan Zatvornik ukazuje da, kada bismo uvek imali u sećanju sva dobra koja smo primili od Gospoda, ne bismo bili nezahvalni i ne bismo se odricali Njegove volje.
Kada je mučitelj Platonu spomenuo neznabožačkog filozofa Platona, on je odgovorio “Niti sam ja sličan Platonu, ni Platon meni, osim jedino po imenu. Ja se učim mudrosti, koja je Hristova, a on je učitelj one mudrosti, koja je ludost pred Bogom.”
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
Patrijarh Porfirije i episkop Irinej govorili su o nadi, vaskrsenju i pobedi vere na praznik Spaljivanja moštiju Svetog Save pred hiljadama vernika okupljenih u Hramu na Vračaru.
Nekada obavezan na trpezama posle nedeljne liturgije i prazničnih ručkova, ovaj jednostavan kolač vraća miris starinskih kuhinja – sočan, mekan i neodoljivo domaći desert koji osvaja na prvi zalogaj.