KAD DOĐU PATNJE I TUGE, UVEK NA UMU IMAJTE OVO! Strac Jefrem Arizonski kaže da tako nikada nećete upasti u očajanje!
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
Veliki pravoslavni duhovnik 20. veka objašnjava zašto se napetosti pojačavaju upravo onda kada čovek želi da se smiri.
Od Rаја i prvog pada, preko Isusovog posta u pustinji, do Evharistije — otac Jefrem Mets obјašnjava zašto način na koji jedemo određuje našu duhovnu јasnoću, poslushnost i sposobnost da primimo Božje darove.
Iskušenja dolaze onda kada se srce vezuje za ono prolazno, jer Bog želi da ga usmeri ka onome što je večno.
Svaka suza, svaka borba, svaka nejasnoća – sve je utkano u naše dobro, iako nam to u prvi mah ne izgleda tako.
Kroz primer iz Starog zaveta, jedan od najvećih svetitelja pokazuje kako vera i strpljenje oblikuju unutrašnju svetlost koju ništa na svetu ne može ugasiti.
Nije važno samo kakva iskušenja nas snalaze, već kako ih podnosimo.
Vera nije prazno očekivanje da će se sve rešiti samo od sebe, već poverenje da Bog zna bolje od nas šta nam je potrebno.
Pravoslavna crkva uči da Bog nikada ne deluje preko prisile, straha ili uznemirenja, već kroz ljubav, mir i radost u duši.
Put do mira vodi kroz smirenje, odricanje od sopstvene volje i prihvatanje Božje promisli, ma koliko ona delovala teško ili nerazumljivo.
U pravoslavlju se veruje da Bog nikada ne dopušta iskušenje koje je jače od čovekove snage.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako izbegavanje zlih saveta i sablazni može promeniti ne samo vaš život, već i živote onih oko vas.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.
Iako većina jevrejskih autoriteta smatra da je pirsing ušiju prihvatljiv, pitanje postaje znatno složenije kada su u pitanju drugi delovi tela.