KAKO UVEK DOBRO DA SE OSEĆATE: Poslušajte savet Svetog Nektarija Eginskog i živite punim plućima
Kada voliš u Hristu, tada ne gledaš na tuđe slabosti, već vidiš u svakom čoveku lik Božiji.
Kada voliš u Hristu, tada ne gledaš na tuđe slabosti, već vidiš u svakom čoveku lik Božiji.
Dok nas svakodnevno preplavljuju strahovi i brige, veliki duhovnik sa Svete Gore iz 20. veka nas uči da vera nije udaljena, već da živi u svakom pokretu i svakom trenutku našeg života, donoseći unutrašnji mir i snagu.
Put do mira vodi kroz smirenje, odricanje od sopstvene volje i prihvatanje Božje promisli, ma koliko ona delovala teško ili nerazumljivo.
U vremenu koje nas uči da živimo kao da je sve ovde i sada, pravoslavna vera podseća na nešto sasvim drugo — da ovaj svet, ma koliko bio važan, nije kraj.
Pravoslavlje jasno opominje da duhovni mir nije rezultat naših napora da sve oko sebe dovedemo u red, već plod unutrašnje promene - života u zajednici s Bogom.
Njihova prisutnost nije upadljiva, ali je neizbrisiva.
U središtu pravoslavne vere, kao njeni najdublji duhovni stubovi, stoje post i molitva.
Cela životna borba današnjeg čoveka, ma kako bila obučena u moderne pojmove, zapravo je potraga za mirom.
U moru reči, pravi savet vredi više od hiljadu mišljenja.
Pravoslavlje jasno pokazuje da je unutrašnji mir dar koji se zadobija ne spoljnim okolnostima, već unutrašnjim preobražajem.
Pravoslavna duhovnost, odavno ukazuje da čovek nije samo telo i psiha, već i duša, i da su sve tri dimenzije neraskidivo povezane.
Bog svakome daje ono što mu je potrebno i što je za njega najbolje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka.
Vernici se često pitaju da li tuđi krst nosi tuđu sudbinu, a odgovor sveštenika ruši rasprostranjene strahove.
Čini se da vernici u Srbiji, pa i šire, duhovnu stranu često zanemaruju, pa se post za mnoge svodi, pre svega, na opterećenje time šta će da jedu.