KAKO MUČIMO SAMI SEBE, IZMUČIMO SE, I OPET NIŠTA NE URADIMO! Starac Tadej o ljudskoj grešci koja košta i zdravlja i živaca
Božja volja nije uvek u skladu s našim željama, ali je uvek za naše dobro.
Božja volja nije uvek u skladu s našim željama, ali je uvek za naše dobro.
Majka je više puta pokušala da je vrati porodici, poslednji put 2010. godine, pod izgovorom bolesti, ali njena ćerka nije odustajala od svoje namere.
I oni koji svesno odbacuju decu, i oni koji ih ne mogu imati, deo su iste društvene stvarnosti koja je u raskoraku s Božijom zapovešću.
Sud ne dolazi kao iznenadna presuda s neba – on je zapravo potvrda životnog puta koji je svako sam izabrao.
Čovek se u svetlosti Božije istine suočava sa sopstvenom tamom – ne da bi pao u očajanje, već da bi, uz pomoć Božje milosti, ustao iz greha i krenuo putem spasenja.
Ovi sveci se slave dva puta godišnje: 14. jula i 14. novembra.
Kroz životne nedaće čovek dolazi u priliku da se istinski osloni na Boga, da prepozna svoje slabosti, ali i da razvije unutrašnju snagu.
Postoje uvrede koje bole godinama, rane koje ne zaceljuju preko noći.
Iako svaki od 12 apostola ima svoj dan, Pavlovdan je poseban dan kada se slavi saborno sećanje na sve apostole.
Niko ne može da potkupi Gospoda ili njegov Sveti sud, kaže se na sajtu poznatog srpskog manastira.
Ljubav u pravoslavlju nije samo osećanje, već način postojanja, svakodnevna odluka da budemo pažljivi, saosećajni i iskreno dobri prema drugima.
Dete je dar Božiji. I ako Gospod ne daje decu, to znači da za to postoji njegov promisao koji treba prihvatiti, a ne padati u očaj ili misliti da se život završio, kaže otac Valerije.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.
Od listića palme se priprema čaj po posebnom receptu.
Gotovo četiri decenije otac Slobodan bio je oslonac parohijanima, predvodio sveštenstvo kao arhijerejski namesnik i ostavio snažan trag u crkvenom životu.