DANAS JE CRVENO SLOVO I VELIKI PRAZNIK! Slavimo Petrovan, dan posvećen Svetim apostolima Petru i Pavlu!
Petrovdan je jedan od 15 najvećih hrišćanskih praznika.
Petrovdan je jedan od 15 najvećih hrišćanskih praznika.
Hrišćanski život je put podviga, borbe sa sopstvenim slabostima, stalnog usavršavanja u ljubavi, veri i nadi.
Smirenje čini da ta ljubav bude čista, bezuslovna i dugotrajna.
U početku je ova pojava ostala nezapažena, ali, kako priča otac Sergije, prelomni trenutak dogodio se na praznik Svete Trojice.
Ovi sveti mučenici praznuju se dva puta godišnje.
U Svetom pismu i bogatoj hrišćanskoj tradiciji, suze nisu tek emotivni ispad, već izliv srca koje traži očišćenje i obnovu.
Ovaj svetitelj jei rođen od bogatih i znamenitih roditelja u starome Rimu, gde je izučio sve svetsko znanje toga vremena, a posvetio se naročito medicini.
Ljudi se u današnje vreme ne žale toliko na sam posao, koliko na atmosferu na poslu, koju neretko opisuju kao neprijatnu i toksičnu.
U pravoslavnom učenju srebroljublje se ne posmatra samo kao moralni prestup, već kao strast – duhovna sila koja čoveka odvaja od svih vrlina, unosi nemir i čini ga slepim za istinske vrednosti.
Svršeni bogoslov, pre rukopoloženja odlučuje da li će da se ženi ili ne.
U hrišćanskoj tradiciji pominje se da se toliko očistio postom, molitvom i bdenjem, da se udostojio primiti veliku blagodat od Boga.
Pravoslavlje nas uči da ljubav nije samo emocija već duhovno stanje, način postojanja koji prevazilazi granice ličnog i uzdiže se do univerzalnog.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.
Od listića palme se priprema čaj po posebnom receptu.
Gotovo četiri decenije otac Slobodan bio je oslonac parohijanima, predvodio sveštenstvo kao arhijerejski namesnik i ostavio snažan trag u crkvenom životu.