KO HOĆE DA OČUVA ZDRAVLJE I DUGO DA ŽIVI, MORA STROGO DA SE PRIDRŽAVA JEDNOG PRAVILA: Savet shiigumana Save života vredan
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
Jedna osobina drži dušu otvorenom za Božji dar, a njeno zanemarivanje donosi unutrašnji nemir.
Sveti oci često govore da strasti i grehovi, ukoliko im se čovek preda, ne razaraju samo duševni mir, već mogu da oslabe i telesne snage.
Dugogodišnji čuvar kivota Svetog Vasilija Ostroškog govorio je bez zadrške o gordosti - o grehu koji čoveka sprečava da se spusti do istine o sebi i da u pokajanju pronađe mir duše.
Pravoslavna duhovnost nas uči da svaka reč ima težinu i da je odraz unutrašnjeg stanja čoveka.
Ruski jeromonah sa prelaza XIX i XX veka podseća da galama i povišen ton otvaraju vrata duhovnim iskušenjima, dok tišina i smirenje jačaju unutrašnju snagu i približavaju nas Božijoj milosti.
Strasti su, prema pravoslavlju, izopačene i neumerene sklonosti duše, duhovne rane koje, ako se ne leče, postaju tirani našeg bića.
Bez ljubavi, svaki podvig postaje prazan, a svaka molitva – bez duše.
Crkva podseća vernike da nije svaka bolest posledica konkretnog greha, ali da nijedna nije bez smisla.
Sveti Paisije Atonski govorio je da najveća pobeda nije u spoljašnjim delima, već u zadobijanju smirenja i ljubavi – otkrivamo njegove pouke za svakodnevni život.
Psiholozi ga zovu poremećaj ličnosti, a Sveti Oci – majkom svih strasti – posledice su iste: gubitak ljubavi, praznina i udaljavanje od Boga.
Vernici su se okupili u istorijskom Hramu Svetog Stefana Dečanskog, dok patrijarh Porfirije kroz poruku opraštanja i ljubavi podseća da slediti Hrista znači učiniti Njegovu reč stvarnošću sopstvenog života.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Jedna iskrena reč starca razbija iluziju univerzalnog spasenja i pokazuje da vera nije pasivna uteha, već put dela i lične odgovornosti.
Za 31. decembar, izabrani stihovi iz sure El Ikhlas u knjizi „Kuran – 365 odabranih ajeta“ podsećaju na Božju jedinstvenost i savršenstvo.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.