ZAŠTO PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI NOSE BRADE, A NEKI DRUGI NE: Iza svega stoji jaka simbolika
Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta.
Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta.
Legenda kaže da je šire područje Fruške gore još od davnina bilo bogato svetilištima, a tokom 16. i 17. veka na ovom prostoru postojalo je više od 35 manastira.
Sveti Teofan nas poziva na pokajanje i čišćenje savesti. Suze pokajanja su, prema njegovim rečima, lek koji briše tragove naših grehova, uklanjajući ih i omogućavajući nam novi početak. Ako ne činimo pokajanje, na kraju će se naša savest oglasiti na Sudu Božijem, kada će svako od nas biti suočen sa sopstvenom odgovornošću i ispravnošću svojih dela. Sud će biti neopoziv, jer će svako sam sebe osuditi. Poruka je jasna: dokle god imamo vremena, treba da se trudimo da očistimo svoje srce i savest.
Kada je došao za episkopa u Kesariju zatekao je sav grad neznabožački samo sa 17 hrišćana, a kada je odlazio iz ovog života ostavio je sav grad hrišćanski samo sa 17 neznabožaca.
Stvarni post privodi čoveka smirenju. A u smirenju čovek stiče saznanje, da za čoveka spasenje leži jedino u Bogu, u njegovoj milosti, govorio je patrijarh Pavle.
Sveti Teofan naglašava da "sabirati sa Gospodom" znači truditi se i raditi sa verom u Njega, po Njegovim zapovestima, uz Njegovu blagodati. To znači živeti u skladu sa duhovnim zakonima, i imati Boga kao vodiča u svakodnevnom životu. "Sabirati sa Gospodom“ podrazumeva da naše delanje bude usmereno ka dobru i istini, koja jedino dolazi od Gospoda. Bez Njegove pomoći, sve naše napore, ma koliko bili vredni, mogu biti uzaludni. U svetu postoje dve oblasti: dobra i zla, istine i laži. Samo dobro i istina, koja su darovi od Gospoda, predstavljaju pravu, trajnu i dragocenu imovinu.
Krstio je ženu i sina kneza te zemlje, zbog čega se knez naljutio i poslao jednu stražu da mu dovede Mateja na sud. Vojnici su otišli i vratili su se knezu govoreći da su čili Matejev glas, ali da nikako nisu uspevali da ga vide.
Susret poglavara Srpske pravoslavne crkve sa ministrima kulture Rusije i Srbije osvetljava duboke veze dva naroda – od zajedničkog duhovnog nasleđa do očuvanja kulturnih vrednosti u savremenom svetu.
Od rođenja obasjan božanskom svetlošću, Sveti Alimpije je svojom pobožnošću, podvižništvom i nepokolebljivom verom postao stub pravoslavlja. Njegov put od podvižnika do čudotvorca vekovima inspiriše, a njegov sveti spomen 9. decembra obeležava se s ljubavlju i poštovanjem u srpskim domovima kao krsna slava.
Sveti Teofan, u misli za 23. četvrtak po Podesetnici, ukazuje na nevidljivi duhovni rat koji se vodi u svakom čoveku, borbu između Gospoda i đavola za dušu. On koristi sliku vojnog okruženja, govoreći da je duša u stanju greha pod vlašću zlog duha, koji je poput silnog neprijatelja koji je preuzeo kontrolu nad njom. Iako zli duh dominira dušom, on to ne pokazuje uvek očigledno, jer se oseća snažnim i ne boji se bilo kakvog otpora. Duša je pod njegovim okovima, nesvesna da je u ropstvu. Međutim, kada duša, kroz veru i pokajanje, pozove Gospoda u svoj život, On dolazi da razori moć zlog duha. Kroz Božiju milost, duša se oslobađa i postaje snažna u Gospodu, nemajući više straha od besa.
Hrišćani su kada su prestali da ih gone, podigli hram u čast tri mučenika, Gurija, Samona i Aviva, gde su položili njihove čudotvorne mošti u jedan kovčeg. Od mnogobrojnih čudesa ovih svetitelja, jedno je naročito znamenito.
Na Badnji dan se ne upotrebljava ni ulje ni vino, već se obavezno posti na vodi.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
To nije nagli pad, već postepeno udaljavanje od istine, koje počinje onda kada čovek prestane da prepoznaje sopstvenu unutrašnju težinu.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.