DONOSI BLAGOSTANJE, SREĆU I USPEH: Danas je Tomindan, a vernici bi trebalo da očitaju ovu molitvu
Tomindan je enafska slava, nekad su je mahom slavili dunđeri i drvodelje, koji su taj dan zatvarali svoje radnje.
Tomindan je enafska slava, nekad su je mahom slavili dunđeri i drvodelje, koji su taj dan zatvarali svoje radnje.
Mudre devojke, svesne neophodnosti unutrašnjeg ulja — blagodati Duha, žure ka nebeskom Ženiku. One su spremne, jer su posvetile svoje srce Gospodu, prikupljajući ljubav i duhovnu energiju. Njihova usredsređenost na nebeske vrednosti omogućava im da uđu u carstvo Božije. S druge strane, lude devojke ostaju vezane za zemaljske stvari, verujući da im telesni ukrasi donose blagoslov. Njihova lenjost i samouverenje sprečavaju ih da se pripreme za susret s Gospodom, što rezultira promašenim putem i gubitkom duhovne blagodati.
Jedan je od dvanaestorice apostola i jedini među njima koji nije krio svoju sumnju u Vaskrsenje Hristovo. Kroz tu njegovu nevericu, zbog koje je i nazvan Neverni Toma, hrišćanstvo je dobilo potvrdu tog čudesnog događaja.
Ovaj izvor duhovne snage i sigurnosti osvetljava put vernom narodu ka božanskoj milosti, donoseći zaštitu i utehu.
Čoveka su obuzeli neopisiv strah i zbunjenost, ali je odlučio da posluša i da ispuni neverovanu zapovest, ali je upao u dilemu u koji hram otići i kome se moliti.
U Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u Beogradu predstavljena je monografija episkopa moravičkog Tihona, monumentalno delo koje otkriva razvoj oltarske pregrade kroz vekove, osvetljavajući ključne trenutke srpske crkvene i umetničke istorije.
Slavski kolač zapravo simboliše Hrista, koji je hleb života, a vino kojim se kolač preliva prilikom osveštavanja označava Hristovu krv, koja je tekla iz njegovih rana. Odmah nakon osveštavanja, ukućani uzimaju po komadić kolača, a zatim ga seku i služe drugim gostima uz ručak.
Sudija je tada poslao neke razvratne mladiće, da je oskrnave. Strahujući od beščašća, Haritina se pomolila Bogu, sa željom da je što pre uzme kako je razvratnici ne bi zlostavljavali. Umrla je dok se na kolenima molila.
Mesto tihog povlačenja u srce molitve, zadužbina Svete Sare čuva sećanje na tri plemenite sestre. Svetinja vekovima privlači verne svojom tajanstvenom i svetlosnom snagom svetih moštiju.
U prisustvu mitropolita Dimitrija i vernika iz svih krajeva, svetkovina je odisala molitvom, istorijom i duhovnim mirom, podsećajući na vekovnu borbu i neprolaznu zaštitu Presvete Bogorodice nad ovom svetinjom i srpskim narodom.
Kada su bolje pogledali, videli da je devojčica potpuno zdrava. Sve njene rane su nestale. Ovo dete je živelo s neverovatnim bolom od rođenja. Ceo život nije znala ništa, osim bola. Ceo njen život je bio bol, patnja, a Bogorodica ju je iscelila, zaključio je Nektarije Jangston.
Sveti Teofan sugeriše da je ovo odsustvo volje za verom možda duboko ukorenjeno u ljudskoj prirodi i da je ono neodvojivo od uticaja "oca tame“, što simbolizuje mračne sile koje deluju protiv svetlosti i istine. Njegova misao poziva na preispitivanje vlastitih stavova i otvorenost prema duhovnoj istini, dok istovremeno upozorava na zaslepljenost koja dolazi od sumnje i nevoljnosti da se poveruje. Na kraju, on nas podseća da istina može biti jednostavna, ali da je ljudska sklonost da se odbaci ili iskrivi često komplikovanija od same istine.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Svetinja je u molitvenoj tišini ispraćena iz srpske prestonice ka manastiru Vatoped, u kojem se vekovima čuva.
Sa grčkog ostrva Spetses stiže recept za skromno, a ukusno manastirsko jelo koje u jednostavnim sastojcima čuva duh molitve, mora i tišine Istočnog petka.
U Ježevici, nadomak Čačka, srednjovekovni zidovi i živo narodno sabranje stapaju se u istu priču, od predanja o 1330. godini do današnjih okupljanja vernika i praznika koji i dalje pune manastirsku portu.
U besedi za 2. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Velimirović pokazuje zašto se i najveće znanje gubi bez pravog početka i kako se tek tada otvara prostor za istinsku mudrost koja ne zavisi od količine informacija.