Sveti Teofan poručuje da sve do Hristovog povratka, vreme bude vreme Njegovog stradanja, koje se ne završava sa Njegovom žrtvom na krstu. Iako je Hristos lično stradao u jedno određeno vreme, On nastavlja da strada kroz verujuće, kroz njihovu borbu u veri, kroz njihov odgoj i vaspitanje u hrišćanskom duhu, i kroz stradanja koja dolaze usled spoljašnjih i unutrašnjih neprijateljstava. Sveti Teofan dalje objašnjava da je savez između Boga i verujućih živ, a ne samo apstraktan ili moralni. Hristos, kao Glava, ujedinjen je sa svakim vernikom, tako da sve što oni pate, On takođe deli.