Aktuelno iz SPC 03.04.2026 | 11:47

TRAGIČNA SUDBINA SVEŠTENIKA NENADA SLAMA SRCA: Rođen u izbeglištvu, vratio se na očevinu da služi Bogu i narodu i sa suprugom izgubio život u teškoj nesreći

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
TRAGIČNA SUDBINA SVEŠTENIKA NENADA SLAMA SRCA: Rođen u izbeglištvu, vratio se na očevinu da služi Bogu i narodu i sa suprugom izgubio život u teškoj nesreći
Foto: Eparhija zvorničko-tuzlanska

Od detinjstva daleko od rodnog praga do svešteničke službe među svojim ljudima, njegov put bio je ispunjen verom i tihom snagom, a naglo prekinut u trenutku koji je iza sebe ostavio porodicu, vernike i zajednicu u nemoj boli.

Neki životi ne traju dugo, ali u njima stane više ljubavi nego u mnogim decenijama. Takav je bio život oca Nenada Mitrića, tih, ali snažan, obeležen početkom u tuđini i povratkom na ognjište koje nikada nije prestalo da ga zove.

Rođen 29. avgusta 1993. godine u Sremskoj Mitrovici, u danima kada su kolone izbeglih tražile mir, poneo je u sebi sudbinu mnogih: da prve korake napravi daleko od kuće, ali sa dubokim osećajem gde zapravo pripada. Njegovi roditelji, iz Liješća kod Broda, nisu mu mogli predati rodnu zemlju u trenutku rođenja, ali su mu dali nešto trajnije, svest o korenu i zavet da se on ne zaboravlja.

I upravo tom zavetu ostao je veran. Kada su se okolnosti promenile, Nenad se vratio, ne samo da živi nego da služi. Završio je osnovnu školu u rodnom kraju, a potom krenuo putem koji ne bira svako, putem svešteničkog služenja. Bogosloviju „Svetog Petra Dabrobosanskog“ u Foči završio je 2013. godine, a zatim je svoje obrazovanje nastavio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, gde je diplomirao 2019. godine.

Put od izbegličkog deteta do sveštenika koji je služio svom narodu

Njegov poziv nije bio samo zanimanje, već opredeljenje. Rukopoložen u čin đakona 20. marta 2022. godine u Crkvini, a već nedelju dana kasnije, 27. marta, rukom episkopa Fotija, primio je sveštenički čin u hramu Vaznesenja Gospodnjeg u Suvom Polju kod Bijeljine. Bio je to početak službe koja će ostati upamćena po predanosti, smirenosti i toplini koju je širio među vernim narodom.

 

Na parohiju u Pojezni postavljen je 1. maja iste godine. Tu je ostavio najdublji trag, ne velikim rečima, već tihim prisustvom, razgovorima, molitvom i spremnošću da u svakom trenutku bude uz svoj narod. Njegova služba nije bila odvojena od života: bila je njegov život. Za svoj trud i vernost Crkvi odlikovan je dostojanstvom protonamjesnika 2. avgusta 2025. godine.

Ali iznad svega, bio je suprug i otac. Sa svojom suprugom, proticom Nedeljkom, rođenom Petrović, gradio je dom u kojem su vera i ljubav bile svakodnevica, a njihova deca, ćerka i dva sina, najveća radost i nada. Njihova porodica bila je slika onoga što je propovedao, tiha snaga zajedništva, vere i međusobne brige.

Nesreća koja je odnela dva života i ostavila porodicu u boli

U večernjim časovima 2. aprila 2026. godine, na magistralnom putu Derventa–Brod, život oca Nenada i njegove supruge tragično je prekinut. Vest je odjeknula kao bolan lom, ne samo u krugu porodice već i među svima koji su ga poznavali. Njihova deca, dva sina i ćerka, prevezena su u bolnicu, noseći sa sobom bol koji se ne može izmeriti.

Ostaje pitanje koje nema odgovor: kako se meri jedan život? Po godinama, bio je kratak. Po onome što je u njemu utkano, bio je ispunjen do kraja. Od izbegličkog deteta do sveštenika koji se vraća na očevinu da služi svom narodu, put oca Nenada bio je put vernosti, tihe hrabrosti i ljubavi.

Njegov odlazak nije samo gubitak jedne porodice, već rana na telu zajednice koja je u njemu imala oslonac. Ali ono što je ostavio ne može nestati: vera koju je delio, dobro koje je činio i primer života koji nije skretao sa puta, ma koliko on bio težak.