Jevanđelje
Dela svetih apostola, začalo 39 (17,1-15)
1. Prošavši pak Amfipolj i Apoloniju dođoše u Solun, gde beše sinagoga judejska. 2. I Pavle po svome običaju uđe k njima, i tri subote raspravljaše s njima o Pismu, 3. razotkrivajući i dokazujući im da je trebalo da Hristos postrada i vaskrsne iz mrtvih, i da ovaj Isus, kog ja vama propovedam, jeste Hristos. 4. I neki od njih se uveriše, i pridružiše se Pavlu i Sili, i od pobožnih Jelina mnoštvo veliko, i od uglednih žena ne malo.
5. A Judejci koji ne poverovaše iz surevnjivosti, uzeše neke zle ljude sa ulice, i sabravši gomilu uzbuniše grad, i napadoše na kuću Jasonovu, i tražahu da ih izvedu pred narod. 6. A kad njih ne nađoše, odvukoše Jasona i neke od braće pred starešine gradske vičući: „Ovi što uzmutiše celi svet dođoše i ovde; 7. Njih je Jason primio; i ovi svi rade protiv ćesarevih zapovesti, govoreći da ima drugi car, Isus." 8. I smutiše narod i starešine gradske koji ovo čuše. 9. Ali kad ih Jason i ostali zadovoljiše odgovorom, pustiše ih.
10. A braća odmah noću poslaše Pavla i Silu u Veriju; oni stigavši, uđoše u sinagogu Judejsku. 11. Ovi pak behu plemenitiji od onih u Solunu; ovi primiše reč svesrdno, svaki dan istražujući Pismo, da li je tako. 12. Tako verovaše mnogi od njih, i od uglednih jelinskih žena i od ljudi ne malo. 13. A kad doznaše solunski Judejci da Pavle i u Veriji propoveda reč Božiju, dođoše i tamo buneći i smućujući narod. 14. A braća onda odmah poslaše Pavla da ide u primorje; a Sila i Timotej ostaše onde. 15. A pratioci dovedoše Pavla do Atine, i primivši zapovest za Silu i Timoteja da dođu k njemu što brže, vratiše se.
Jevanđelje po Jovanu, 40. zač. (11,47-57)
47. Onda prvosveštenici i fariseji sabraše Sinedrion, i govorahu: „Šta da radimo? Ovaj čovek čini mnoga znamenja. 48. Ako ga ostavimo tako, svi će poverovati u njega, pa će doći Rimljani i uzeti nam i zemlju i narod." 49. A jedan od njih, po imenu Kajafa, koji one godine beše prvosveštenik, reče im: „Vi ne znate ništa; 50. niti pomišljate da je za nas bolje da jedan čovek umre za narod, a ne da sav narod propadne." 51. A ovo ne reče sam od sebe, nego budući prvosveštenik one godine, proreče da će Isus umreti za narod;
52. i ne samo za narod, nego i da rasejanu decu Božiju sabere u jedno. 53. Od toga, dakle, dana dogovoriše se da ga ubiju. 54. A Isus ne hođaše više javno među Judejcima, nego otide odande u kraj blizu pustinje, u grad zvani Jefrem, i onde boravljaše sa učenicima svojim. 55. A beše blizu Pasha judejska, i mnogi iz cele zemlje otidoše u Jerusalim pre Pashe da se očiste. 56. Tada tražahu Isusa, i stojeći u hramu govorahu među sobom: „Šta vam se čini, da neće doći na Praznik?" 57. A prvosveštenici i fariseji behu izdali zapovest, ako ko dozna gde je, neka javi da ga uhvate.
U vremenima ličnih borbi i nevidljivih pritisaka, reči jednog optinskog starca otkrivaju drugačije čitanje životnih teškoća i nude neobično smirenje koje ne dolazi spolja, već iznutra.
Svetogorski starac opisuje zašto se vera ne gubi odjednom, nego polako, i zašto se povratak ne dešava preko noći, već kroz godine borbe i upornosti.
Svetogorski starac objašnjava zašto i molitva izgovorena bez pune sabranosti nije prazna, već deluje kao duhovni udar koji zaustavlja haos misli i odvraća ono što čoveka udaljava od mira.
Jedna rečenica izgovorena u besu može godinama da ostavi trag, a čuveni ruski duhovnik otkriva zbog čega mnogi izgube spokoj upravo onda kada pomisle da su pobedili u raspravi.