Mnogi danas u crkvu ulaze na brzinu - zapale sveću, prekrste se i već su na vratima. Taj čin doživljavaju kao dovoljno ispunjenu obavezu, kao da je sama radnja paljenja sveće dovoljna da zameni molitvu, sabranost i susret sa Bogom. A upravo tu se, upozoravaju duhovnici, krije suština problema.
Na pitanje jedne vernice na sajtu Svetosavlje zašto je pogrešno ući u hram samo da bi se zapalila sveća i odmah izašlo, odgovorio je otac Ljubo Milošević.
- Ako uđete u hram Božiji samo da biste zapalili sveću i da tako preživljavate svoju duhovnost do kraja života, vama od te zapaljene sveće skoro da nema nikakve koristi jer mi ne služimo nekom bogu vatre. Vosak, kao vino i hleb, i paljenje sveća u hramu Božijem nosi zamenu ("valutnu") za vašu milostinju Crkvi. Prvo i najlepše iskustvo Crkve kada su se njeni članovi molili za upokojene ili za bolesne, davala se za njih milostinja, i to pomaganje bližnjeg bila je ta "opipljiva" molitva, tj. ne samo prazne i visokoglagoljive reči, kako to kaže Sveti Andrej Kristski - počeo je otac Ljubo, pa nastavio:
freepik
Paljenje sveća u crkvi nema koristi bez prisustvovanja liturgijama
- Danas to činimo kupovinom sveće sa svom njenom propratnom kanonskom simbolikom koju je kasnije dobila. Da sveća direktno nema neki važan liturgijski značaj, svedoči i današnja nova praksa, gde se po obnovljenim manastirima i crkvama, da bi se sačuvao živopis i ikone i ostala crkvena umetnost, napravile "gorionice", izmeštene su u pripratu ili uopšte van hrama (tu biste vi zapalili sveću i uopšte ne biste ni ušli u crkvu). Koliko je to bolje ili gore, vrlo je teško da se kaže jer se, još kao dečak, sećam vremena gde su bake za vreme službi držale čitave baklje u rukama i video da su ljudima nemarom palili kose i odeću.
Mi, naglašava otac Ljubo, ne služimo bogu vatre!
- Dakle, takav odnos prema svećama je mnogobožački i sasvim nekoristan, a da vam bude lakše da me razumete, reći ću vam da ima i drugih nehrišćanskih religija koje koriste sveće i kandila. Nije sveća suština vaše vere, ma nijedan mali delić! Ako ne prisustvujete na liturgiji i na njoj se uz duhovno rukovodstvo sveštenika ne pričešćujete, taj vaš boravak u hramu od pet ili malo više minuta je samo pomenuto "bajanje", odnosno "zapalili ste sveću i otišli".
Nažalost, kaže otac Ljubo, to je danas najuobičajeniji psihološki profil crkvenosti prosečnog verujućeg čoveka, koji je kod nas, a i Rusiji, najrasprostranjeniji.
- Paljenjem sveće i preživljavanjem nje kao nekog glavnog duhovnog događaja, razvijamo religiozni individualizam, koji je u svojoj suštini protivhrišćanski. Time možemo da objasnimo najčešći komentar "pravoslavnog čoveka": Ma šta će mi popovi, nego kad JA osetim da mi treba "crkva", ja odem, zapalim sveću i pomolim se, i osećam se bolje. Ovakav boravak u crkvi od pet ili više minuta jeste psihološki događaj, a ne duhovni, jer je to lični pokret samouljuljkavanja da smo neki svoj "dug" odužili i tako zapali u prelest polazimo kući samoopravdani, ničim naučeni i poučeni, zašto je nama potrebno da s ostalim pravoslavnim hrišćanskim narodom ostanemo od početka, pa do kraja službe -objasnio je, između ostalog, otac Ljubo i dodao:
- To psihološko samoopravdanje osudio je Bogočovek u onom evangelskom fariseju kada se ovaj molio zajedno s mitarom. Čedo, religiozno obrazovanje ne dolazi od nakaradnih običaja, nego u čestom ili stalnom duhovnom kontaktu sa svojim pastirom, tj. mesnim sveštenikom, koji ima sveti i prijatan zadatak da vam objasni sve tajne našeg spasenja. Vi prinošenjem sveće na čirak dajete svoju malu leptu i pomažete, ali ono je beskorisno za vaše lično spasenje ako se vaša duhovnost samo na tome završava. Kanoni svete Crkve nama kažu da, ako neko propusti dve nedeljne liturgije, on se predaje epitimiji (kazni), takođe, ako i ranije izađe iz crkve.
U pesmi Svetog Vladike Nikolaja "Zidanje Ljubostinje“, carica Milica je na svakom kamenu, koji je Rade Neimar pripremao za uziđivanje u crkvu, palila voštanicu, namenjujući je "jednom, desetorici, jal buljuku celom", ističe sveštenik.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Nisu se odrekli Hrista ni pred najtežim mukama, a njihovo stradanje za vreme cara Dioklecijana obeležio je događaj koji je mnoge naveo da poveruju u Hrista.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sveti oci su često upozoravali da najveća opasnost za čoveka nije neznanje o veri, već navika da se vera živi samo spolja, dok srce ostaje nepromenjeno.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Filipa, đakona, po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog velikomučenika Aretu. Katolička crkva obeležava spomen na Svetog Antonija Mariju Klareta, dok Jevreji proslavljaju Šabat, a muslimani nemaju veći praznik.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.