Suština ovog čina nije u spoljašnjoj formi i pravilima, već u iskrenosti molitve i ljubavi s kojom se sveća pali.
U pravoslavlju, paljenje sveća ima dubok duhovni značaj i povezuje se sa molitvom, ljubavlju i sećanjem — i na žive i na upokojene. Kada vernik pali sveću, on simbolično prinosi svetlost svoje vere, svoje molitve i svoje nade Bogu.
Sveća je izraz unutrašnje molitve, pokajanja, zahvalnosti i ljubavi. Za žive se pale sveće kao molitva za zdravlje, napredak, blagodat i Božju zaštitu, dok se za upokojene pale u znak molitve da im Gospod podari večni mir i pokoj duše. Time se pokazuje da ih nismo zaboravili i da ih i dalje nosimo u molitvama.
Međutim, mnogi vernici od tog čina prave nepotrebnu filozofiju - raspravljaju da li se sveća pali ovako ili onako, gde tačno da se postavi, da li da se upali šibicom ili upaljačem i slično. Suština tog čina nije u spoljašnjoj formi i pravilima, već u iskrenosti molitve i ljubavi s kojom se sveća pali.
- Sveće možete da palite i šibicom, i upaljačem i od kandila. Najbitnije je kad kupite sveću i palite je u crkvi da pomenete i žive i upokojene. Prekrstite se, poljubite sveću, pa kažete: Gospode, pomeni sluge svoje, pa navedete imena i na kraju dodate "i sve pravoslavne hrišćane". Za upokojene isto navedete imena i onda sveću upalite.
Ako je negde predviđeno da se dole sveće pale za žive, a gore za mrtve, tu sveće i ostavite, ali ništa ne stvara problem ni ako postoji samo jedna ravna ploča da se tu zapaljene sveće ostave i za žive i za upokojene, jer, kako ističe otac Hrizostom, pred Gospodom su svi živi.
- Dakle, nema to nekakav magijski značaj. Značaj ima samo tvoja ljubav prema upokojenima i prema živima, tvoja žrtva odnosno kupovina sveće i molitva i za jedne i za druge.
Paljenje sveća u pravoslavnoj tradiciji ima duboko ukorenjeno duhovno značenje, jer se veruje da svetlost sveće simbolizuje prisustvo Božje i molitvu koja se uzdiže ka njemu
U pesmi Svetog Vladike Nikolaja "Zidanje Ljubostinje“, carica Milica je na svakom kamenu, koji je Rade Neimar pripremao za uziđivanje u crkvu, palila voštanicu, namenjujući je "jednom, desetorici, jal buljuku celom", ističe sveštenik.
Jedna navika koju mnogi smatraju bezazlenom može da donese svađe, udaljavanje i unutrašnji nemir, a svetogorski starac pokazuje kako se kroz tišinu i pažljivo birane reči čuva duhovna snaga.
Grčki pevač bio je gost u Patrijaršijskom dvoru, a razgovor nije ostao samo na muzici i predstojećem koncertu. Dotakli su se vere, umetnosti i vrednosti koje povezuju bratske narode.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Jedna navika koju mnogi smatraju bezazlenom može da donese svađe, udaljavanje i unutrašnji nemir, a svetogorski starac pokazuje kako se kroz tišinu i pažljivo birane reči čuva duhovna snaga.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Neobičan specijalitet iz starih monaških rukopisa pokazuje da su manastirske kuhinje nekada bile mesta u kojima su nastajali iznenađujuće zanimljivi ukusi.
Misa u crkvi San Karlo al Lacareto održana je povodom praznika Presvetog Srca Isusovog, ali je pažnju javnosti privukla zbog duginih boja, spornog natpisa na majici učesnika i rasprava o promenama u delu Crkve u Italiji.