Suština ovog čina nije u spoljašnjoj formi i pravilima, već u iskrenosti molitve i ljubavi s kojom se sveća pali.
U pravoslavlju, paljenje sveća ima dubok duhovni značaj i povezuje se sa molitvom, ljubavlju i sećanjem — i na žive i na upokojene. Kada vernik pali sveću, on simbolično prinosi svetlost svoje vere, svoje molitve i svoje nade Bogu.
Sveća je izraz unutrašnje molitve, pokajanja, zahvalnosti i ljubavi. Za žive se pale sveće kao molitva za zdravlje, napredak, blagodat i Božju zaštitu, dok se za upokojene pale u znak molitve da im Gospod podari večni mir i pokoj duše. Time se pokazuje da ih nismo zaboravili i da ih i dalje nosimo u molitvama.
Međutim, mnogi vernici od tog čina prave nepotrebnu filozofiju - raspravljaju da li se sveća pali ovako ili onako, gde tačno da se postavi, da li da se upali šibicom ili upaljačem i slično. Suština tog čina nije u spoljašnjoj formi i pravilima, već u iskrenosti molitve i ljubavi s kojom se sveća pali.
- Sveće možete da palite i šibicom, i upaljačem i od kandila. Najbitnije je kad kupite sveću i palite je u crkvi da pomenete i žive i upokojene. Prekrstite se, poljubite sveću, pa kažete: Gospode, pomeni sluge svoje, pa navedete imena i na kraju dodate "i sve pravoslavne hrišćane". Za upokojene isto navedete imena i onda sveću upalite.
Ako je negde predviđeno da se dole sveće pale za žive, a gore za mrtve, tu sveće i ostavite, ali ništa ne stvara problem ni ako postoji samo jedna ravna ploča da se tu zapaljene sveće ostave i za žive i za upokojene, jer, kako ističe otac Hrizostom, pred Gospodom su svi živi.
- Dakle, nema to nekakav magijski značaj. Značaj ima samo tvoja ljubav prema upokojenima i prema živima, tvoja žrtva odnosno kupovina sveće i molitva i za jedne i za druge.
Paljenje sveća u pravoslavnoj tradiciji ima duboko ukorenjeno duhovno značenje, jer se veruje da svetlost sveće simbolizuje prisustvo Božje i molitvu koja se uzdiže ka njemu
U pesmi Svetog Vladike Nikolaja "Zidanje Ljubostinje“, carica Milica je na svakom kamenu, koji je Rade Neimar pripremao za uziđivanje u crkvu, palila voštanicu, namenjujući je "jednom, desetorici, jal buljuku celom", ističe sveštenik.
Protojerej Andrej Jefanov objašnjava zašto monaški postrig nije obična životna odluka i upozorava šta bi značilo napustiti put koji je čovek dobrovoljno izabrao.
Jedna vernica upitala je oca Viktora Nišikova može li dobrota da opravda ružne reči, a njegov odgovor otvara ozbiljno pitanje o grehu, pokajanju i tome šta se zaista nalazi u čovekovom srcu.
Protojerej Andrej Jefanov objašnjava zašto monaški postrig nije obična životna odluka i upozorava šta bi značilo napustiti put koji je čovek dobrovoljno izabrao.
Jedna jevanđelska priča ruši uverenje da možemo znati ko je izgubljen, a ko će se promeniti, jer ono što danas vidimo kod nekoga ne mora biti njegova poslednja stranica.
Vernik kroz pričešće prima telo i krv Hristovu, ali takvom susretu treba da prethode molitva, pokajanje, praštanje i nastojanje da se srce očisti od greha.
Od vina, meda i prirodnih preparata do ikona i knjiga, posetioci će tokom 19. i 20. septembra moći da upoznaju bogatu ponudu nastalu u manastirskim radionicama i saznaju više o životu i radu monaških zajednica.
Vernik kroz pričešće prima telo i krv Hristovu, ali takvom susretu treba da prethode molitva, pokajanje, praštanje i nastojanje da se srce očisti od greha.