Suština ovog čina nije u spoljašnjoj formi i pravilima, već u iskrenosti molitve i ljubavi s kojom se sveća pali.
U pravoslavlju, paljenje sveća ima dubok duhovni značaj i povezuje se sa molitvom, ljubavlju i sećanjem — i na žive i na upokojene. Kada vernik pali sveću, on simbolično prinosi svetlost svoje vere, svoje molitve i svoje nade Bogu.
Sveća je izraz unutrašnje molitve, pokajanja, zahvalnosti i ljubavi. Za žive se pale sveće kao molitva za zdravlje, napredak, blagodat i Božju zaštitu, dok se za upokojene pale u znak molitve da im Gospod podari večni mir i pokoj duše. Time se pokazuje da ih nismo zaboravili i da ih i dalje nosimo u molitvama.
Međutim, mnogi vernici od tog čina prave nepotrebnu filozofiju - raspravljaju da li se sveća pali ovako ili onako, gde tačno da se postavi, da li da se upali šibicom ili upaljačem i slično. Suština tog čina nije u spoljašnjoj formi i pravilima, već u iskrenosti molitve i ljubavi s kojom se sveća pali.
- Sveće možete da palite i šibicom, i upaljačem i od kandila. Najbitnije je kad kupite sveću i palite je u crkvi da pomenete i žive i upokojene. Prekrstite se, poljubite sveću, pa kažete: Gospode, pomeni sluge svoje, pa navedete imena i na kraju dodate "i sve pravoslavne hrišćane". Za upokojene isto navedete imena i onda sveću upalite.
Ako je negde predviđeno da se dole sveće pale za žive, a gore za mrtve, tu sveće i ostavite, ali ništa ne stvara problem ni ako postoji samo jedna ravna ploča da se tu zapaljene sveće ostave i za žive i za upokojene, jer, kako ističe otac Hrizostom, pred Gospodom su svi živi.
- Dakle, nema to nekakav magijski značaj. Značaj ima samo tvoja ljubav prema upokojenima i prema živima, tvoja žrtva odnosno kupovina sveće i molitva i za jedne i za druge.
Paljenje sveća u pravoslavnoj tradiciji ima duboko ukorenjeno duhovno značenje, jer se veruje da svetlost sveće simbolizuje prisustvo Božje i molitvu koja se uzdiže ka njemu
U pesmi Svetog Vladike Nikolaja "Zidanje Ljubostinje“, carica Milica je na svakom kamenu, koji je Rade Neimar pripremao za uziđivanje u crkvu, palila voštanicu, namenjujući je "jednom, desetorici, jal buljuku celom", ističe sveštenik.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.
Poslastica koja se ne jede na brzinu – prhka osnova od oraha i lagani šne od belanaca stvaraju desert koji opstaje danima i vraća duh porodičnih okupljanja.