Bog će tada sigurno pomoći: Mati Antonija o najefikasnijoj molitvi protiv depresije
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Kada se suoči sa tuđom greškom, čovek mora da zastane i zapita se da li zna celu istinu i da li bi na isti način govorio kada bi se radilo o njemu.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Čak i kada mnogo puta padne, čovek ne treba da odustane od pokajanja, molitve i borbe za sopstveno spasenje.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Posebna opasnost leži u tome što čovek često ne primećuje koliko je nekoj strasti dozvolio da ovlada njime.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Ne treba očajavati ako na Zadušnice ne možete da odete u crkvu i na grobove svojih najmilijih.
Važno je znati da sveštenik ne bi trebalo da uslovljava molitvu određenom sumom novca.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Obeležavanje Zadušnica trebalo bi da počne odlaskom u crkvu, gde se služi Sveta liturgija i pominju imena preminulih.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Crkva nas podseća da pomoć ne mora uvek da bude vidljiva i opipljiva.
Sveštenik podseća da Bog nije ograničen stranama sveta i da mu se čovek može moliti bilo gde.
Posebno mesto u duhovnom životu ima zahvalnost Gospodu, čak i u trenucima kada nam se čini da za nju nema razloga.
Novi zavet doneo je suštinsku promenu u odnosu između Boga i čoveka.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".
U pravoslavnom hrišćanstvu molitva zauzima posebno mesto u životu vernika.
Dok razmišljamo o materijalnom bogatstvu koje ćemo im ostaviti, često zaboravljamo da postoji nasledstvo koje nema cenu.
Pravo na sud pripada isključivo Bogu.
Muškarac i žena u blagoslovenom braku saradnici su Božiji u delu stvaranja novog života, pa rađanje dece nije nešto što je odvojeno od duhovnog smisla braka, kaže otac Dejan.
Brige zbog novca i materijalne sigurnosti mogu postati veliki teret, naročito kada čovek ne zna odakle da počne i kako da izađe iz teške situacije.
On je naglasio da ne smemo dozvoliti da deca, umesto da se uče molitvi, dobroti i svetosti, uče da se igraju sa onim što je Hristos pobedio, sa mrakom, strahom i smrću.
Veče je, kako je naglešeno, prilika da se čovek udalji od svakodnevne žurbe i u miru razmotri događaje koji su obeležili protekli dan.
U pravoslavlju se pokajanje ne svodi na izgovorene reči niti na obećanje da se određeni greh više neće ponoviti.
U Jevanđelju se vernicima skreće pažnja na to da pred Bogom nije najvažnije koliko je čovek naučio i koliko godina ima, već kakvo mu je srce.
Vernik može redovno da odlazi u crkvu, da se pridržava posta i da izgovara molitve, a da istovremeno u svakodnevnim odnosima bude opterećen nemirom, nezadovoljstvom i teškoćom da pronađe mir.
Božija dobrota i oproštaj ne znače da čovek neće snositi posledice svojih postupaka.
Pravoslavno učenje podseća da odnos prema Bogu ne treba da zavisi samo od toga da li nam u životu sve ide onako kako želimo ili ne.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pre pada, naši praroditelji, Adam i Eva, bili su obučeni u netaknute odeće čistote, svetlosti i slave, kaže otac Jov.
Umesto da se bavi tuđim slabostima, hrišćanin je pozvan da preispituje sebe, da se moli i da kroz pokajanje traži Božiju milost.
Tetovaže danas uglavnom srećemo kod ljudi koji ne mogu drugačije da skrenu pažnju na sebe nego na takav ružan način, istakao je otac Dragan.
Govoreći o pokajanju, Sveštenomučenik Grigorije ukazivao je i na utehu koju čovek može da oseti kada svoje grehe ne prikriva i ne traži opravdanje za njih.
U narodu se za kletve vezuju brojna verovanja, a mnogi se pitaju da li one zaista mogu da imaju moć i kakav je odnos pravoslavlja prema njima.
Porodični odnosi zahtevaju strpljenje, razumevanje i spremnost da se sasluša druga strana, naročito onda kada dođe do neslaganja.
Ja sam sam, i nemam nikoga, podeseća otac Arkadije na reči koje sve više ljudi izgovara.
Blagodat Božija se ne gubi odlaskom u goste ili ostajanjem na agapama, objasnio je otac Dejan.
U pravoslavnom hrišćanstvu molitva nije samo traženje pomoći i ostvarenja ličnih želja, već i nastojanje da se prepozna volja Božija.
Za slavskom trpezom poštuje se stareštvo
Pravoslavna vera poziva na smirenje, iskreno pokajanje i poverenje u Božje milosrđe, bez uzdizanja sebe, ali i bez gubitka nade u oproštaj.
Poreklo izreke, koju svi često koristimo, seže nekoliko vekova unazad, a njeno značenje otvara i pitanje odnosa između vere, namera i dela.
Smirenje podrazumeva da čovek ne pristupa molitvi kao da mu Bog nešto duguje, već sa svešću da ne zna uvek šta je za njega najbolje.
Potreba da se drugima pokaže sopstvena vrednost prisutna je i u duhovnom životu.
Hrišćanski život ne podrazumeva odsustvo teškoća, već poverenje u Hrista i onda kada se čovek suočava sa nepravdom, gubicima i patnjom.
Prema pravoslavnom predanju, duša nakon smrti samo započinje drugačiji način života.
Brak u pravoslavnoj crkvi ima mnogo dublje značenje od samog ozvaničenja ljubavne veze.
Prepoznavanje sopstvenih slabosti, prema pravoslavlju, jedan je od koraka na putu ka njihovom prevazilaženju.
Pravoslavna vera nije spojiva sa sujeverjem.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.