Duhovna riznica 17.06.2026 | 08:00

U OVIM SITUACIJAMA NAS SOPSTVENE MISLI VODE NA POGREŠAN PUT: Vladika Nikolaj otkriva zbog čega čovek najčešće greši kada je najviše siguran u sebe

Slika Autora
Izvor: Religija.rs
Autor: Saša Tošić
Google Dodaj Religija kao željeni izvor na Googlu
U OVIM SITUACIJAMA NAS SOPSTVENE MISLI VODE NA POGREŠAN PUT: Vladika Nikolaj otkriva zbog čega čovek najčešće greši kada je najviše siguran u sebe
ESB Professional/Shutterstock,Religija.rs

Reči Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog objašnjavaju kako čovek, oslanjajući se isključivo na sopstvenu procenu, može lako da previdi ono najvažnije i skrene sa pravog puta.

Nije teško poverovati sebi kada sve ide po planu. Mnogo je teže priznati da postoje trenuci kada ni iskustvo, ni znanje, ni najpažljivije promišljanje ne mogu da rasvetle put pred čovekom. Upravo o toj granici ljudske sigurnosti govori beseda Svetog vladike Nikolaja za sredu Treće sedmice po Duhovima, podsećajući da razum, ma koliko dragocen bio, nije stvoren da bude poslednje merilo istine. Pred neizvesnošću života, on upućuje na oslonac koji ne slabi, ne greši i ne luta – na puno poverenje u Boga.

Beseda o uzdanju u Gospoda a ne u svoj razum

"Uzdaj se u Gospoda svijem srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se." (Priče Sol. 3, 5)

Kad bi se sve planine krenule na tebe, da li bi ih ti mogao rukama odgurnuti? Ne bi. A kad bi se mrak za mrakom svih tajni na nebu i na zemlji navalio na malenu svećicu tvoga razuma, da li bi ih tvoj razum mogao osvetliti? Još manje.

Ne oslanjaj se na svoj razum, jer i od te ništavne stvari, koju ti nazivaš razumom, veći deo ništa drugo nije do mrtav pepeo. Ne oslanjaj se na svoj razum, jer i on pita, a ne odgovara. O čoveče, ne oslanjaj se na svoj razum, jer to je drum po kome juri svetina, gladna i žedna, šarena i radoznala, svetina čulnih utisaka.

Uzdaj se, o čoveče, u Gospoda svijem srcem svojim. U Njega je razum beskonačni i svevidoviti. Moj je razum, moja je sila (8, 14), govori Gospod. On gleda staze kojima krv tvoja teče i sva raspuća kojima misli tvoje lutaju. On ti se sa sažaljenjem i ljubavlju nudi za vođu, a ti se uzdaš u tvoj pomračeni i ništavni razum!

A gde bi tvoj razum bio pre tvoga rođenja? I gde bi tvoj razum bio onda kada ti se telo uobličavaše, kada ti srce poče vriti krvlju, kada ti se oči počeše otvarati, kada ti glas poče iz grla teći? Po čijem razumu bi sve to dok tvoj još spavaše kao ugalj u rudokopu?

Pa i otkad ti se tvoj razum probudio, možeš li nabrojati sve obmane na koje te je naveo, sve laži u koje te je upleo, sve opasnosti koje nije predvideo? O brate moj, uzdaj se jedino u Gospoda svijem srcem svojim! On te je bezbroj puta izbavio do sada od tvoga sopstvenog razuma, od obmana i laži njegovih, od opasnosti u koje te je gurao.

Što je slepac prema okatom, to i tvoj razum prema razumu Božjem. Uzdaj se u vođu, o slepče. Uzdaj se, brate, jedino u Gospoda svijem srcem svojim.

O Gospode Svevideći, Večni i Nepogrešni Razume, dublji od vasione i svetliji od sunca, izbavi nas i od sada od zabluda našeg razuma. Tebi slava i hvala vavek. Amin.“