DA LI JE DOVOLJNO ZAPALITI JEDNU SVEĆU I ZA ZDRAVLJE ŽIVIH I DUŠE UPOKOJENIH ILI SE MORA PALITI ZA SVAKOG PONAOSOB! Sveštenik otkrio da to zavisi gde se nalazite, ali i od još jedne stvari
U pesmi Svetog Vladike Nikolaja "Zidanje Ljubostinje“, carica Milica je na svakom kamenu, koji je Rade Neimar pripremao za uziđivanje u crkvu, palila voštanicu, namenjujući je "jednom, desetorici, jal buljuku celom", ističe sveštenik.
U pravoslavlju sveća simbolizuje Hristovu svetlost, prosvetljenje duše, molitvu i prisustvo Božije blagodati. Paljenje sveće je čin vere, poštovanja i ljubavi – i prema Bogu, i prema bližnjima, bilo da su živi ili upokojeni.
Ljudi se često pitaju da li je dovoljno zapaliti jednu sveću "za zdravlje živih" i jednu "za dušu upokojenih", ili je potrebno paliti sveću za svaku osobu ponaosob.
Na to pitanje više nego jasan odgovor dao je sada upokojeni otac Dušan Kolundžić odgovarajući na jedno pitanje vernika na sajtu Svetosavlje.
- Paljenje sveća je simvoličko ispovedanje, da smo mi hrišćani sledbenici religije svetlosti, a takođe i kao odgovarajuća žrtva Bogu. To osvetljavanje prostora, pa i po danu, potseća nas, da se mi staramo da prosvetlimo naš um svetlošću Hristove istine, da zagrevamo našu dušu božanskom ljubavlju i da sve više naš život oslobađamo od prirodnog i grehovnog mraka - objasnio je otac Dušan pa nastavio:
Shutterstock
Paljenje sveća, Ilustracija
- Paljenje sveća je, dakle, jedna vrsta spoljašnjeg vida naše unutrašnje pobožnosti. I kad god palimo sveću, pa bila ona slavska, božićna, vaskršnja, za zdravlje živih ili za pokoj duša umrlih, samom paljenju prethodi molitva Bogu, direktno ili preko Svetog u čiju uspomenu ovu žrtvu prinosimo. Kad svečar pali Slavsku sveću, on se najpre prekrsti, pogledavši na Slavsku ikonu, poljubi sveću i onda je upali. Tim poljupcem, na vidljiv način, izražava svoju ljubav prema Svetome i samom činu Krsne slave. Isto je i pri paljenju sveća za zdravlje živih i pokoj duša umrlih srodnika i prijatelja.
Svakoj upaljenoj sveći prethodi, ističe, molitva Bogu, podsećanje na ličnost kojoj sveću namenjujemo, obično celivanje sveće i paljenje.
- A to, da li ćemo upaliti manju ili veću sveću, da li ćemo upaliti samo jednu sveću i pomoliti se Bogu za celu našu porodicu ili sve upokojene srodnike i prijatelje, ili pak svakome ponaosob, zavisi često i od naših mogućnosti ili prostora u kome se sveće prislužuju. U pesmi Svetog Vladike Nikolaja "Zidanje Ljubostinje“, carica Milica je na svakom kamenu, koji je Rade Neimar pripremao za uziđivanje u crkvu, palila voštanicu, namenjujući je "jednom, desetorici, jal buljuku celom"- isticao je otac Dušan.
Shutterstock
Sveće, Ilustracija
I oni koji pale više sveća, namenjujući ih pojednicima i oni koji pale po jednu sveću za zdravlje živih i pokoj duša umrlih, čine dobro delo, naglašavao je otac Dušan.
- Molite se za svoje bližnje iz ljubavi prema njima, prinosite Bogu određenu žrtvu, a time pomažete i svoju parohijsku crkvu ili bilo koju drugu, tamo gde sveće prislužujete.
Sveća je simbol svetlosti Hristove. On je rekao: "Ja sam svetlost svetu". Ta svetlost treba da nas podseti na svetlost kojom Hristos obasjava duše preminulih, kaže sveštenik.
Prave brojanice moraju da bude napravljene od čiste ovčje vune, što treba da nas podseti da smo mi "slovesne ovce dobrog pastira Isusa Hrista", koji je kao jagnje Gospodnje postradao za nas i izbavio iz večne smrti.
Neobičan specijalitet iz starih monaških rukopisa pokazuje da su manastirske kuhinje nekada bile mesta u kojima su nastajali iznenađujuće zanimljivi ukusi.
Misa u crkvi San Karlo al Lacareto održana je povodom praznika Presvetog Srca Isusovog, ali je pažnju javnosti privukla zbog duginih boja, spornog natpisa na majici učesnika i rasprava o promenama u delu Crkve u Italiji.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U besedi za utorak 3. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači biblijsku sliku o čoveku koji sigurnost gradi na pogrešnom temelju i zato sopstveni mir pretvara u put ka propasti.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Lukilijana i druge s njim po starom, i Svetog Tihona Amatuntskog po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomen Svetog Franje Regisa, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka protojereja Valerijana Krečetova otkriva kako se duhovni život ne urušava naglo, već kroz male prekide koji deluju bezazleno, ali vremenom menjaju sve, i zašto je povratak moguć samo kroz upornost bez odlaganja.