Skromne namirnice, otmen ukus – manastirski zapis iz 1855. godine vraća na trpezu zalogaj koji je nekada krasilo srpsko dvorsko posluženje.
Dok današnji restorani nude bezbroj egzotičnih salata sa svih meridijana, često se zaboravlja da i srpska kuhinja krije svoje male bisere – jednostavne, a izuzetno originalne recepte. Jedan od njih zabeležen je davne 1855. godine u prvom modernom srpskom kuvaru koji je sastavio jeromonah Jerotej Draganović iz manastira Krušedol.
Njegovo delo „Srbski kuvar“ donelo je dragocene zapise o manastirskoj i narodnoj trpezi, a među njima se izdvaja i recept za – "Dvorsku salatu". Sam naziv govori da je ovaj jednostavan, a otmen prilog bio deo trpeza srpskih vladara i da je predstavljao most između manastirske skromnosti i dvorskog sjaja.
U današnje vreme, kada se egzotika traži na svakom koraku, vredi se setiti da i naše nasleđe nosi jela koja mogu iznenaditi svojom jednostavnošću i bogatstvom ukusa. Upravo takva je "Dvorska salata" – spoj prošlosti i sadašnjosti, duhovnog i svetovnog.
Kao što se u pravoslavlju često kaže – ono što je jednostavno, ujedno je i najdublje. Ovaj recept to potvrđuje, jer pokazuje da nije potrebno mnogo da bi se stvorila trpeza dostojna vladara. Njena osnova je karfiol, povrće koje u 19. veku nije bilo svakodnevno na seljačkim trpezama, već je važilo za otmeno jelo, rezervisano za manastirske i dvorske kuhinje.
shutterstock.com/KOHUKU
Dvorska salata poslužuje se hladna
Sastojci:
glavica karfiola
jabukovo ili vinsko sirće
sveže seckani peršun
nekoliko čenova belog luka
ulje
so
Priprema:
Glavica karfiola se obari u slanoj vodi, vodeći računa da ostane čvrsta i da ne izgubi svežinu. Svaki cvetić pažljivo se odvaja, a još topao karfiol posipa se sitno iseckanim belim lukom. Potom se preliva uljem i sirćetom – po ukusu može jabukovim ili vinskim. Na kraju se sve pospe svežim peršunom, koji salati daje svoju „krunu“. Jede se isključivo ohlađena.
Otkrijte tajne autorke „Velikog srpskog kuvara“ i pripremite autentičan ajvar za manje od dva sata – jednostavno, brzo i sa neodoljivim ukusom, pogodan i za dane posta na ulju.
Od pastirskih ognjišta do svečanih trpeza – saznajte kako da pripremite jedno od najčuvenijih jela sa Durmitora, koje je vekovima hranilo porodice i okupljalo goste.
Jednostavna poslastica od kajmaka, mleka i kukuruznog brašna vekovima je nosila miris detinjstva, praznika i zajedništva, a u Krušedolu se čuva poseban recept s jajima koji vraća duh prošlih vremena.
Parohije od Teksasa do Njujorka beleže stotine novih vernika koji se pripremaju za krštenje, dok arhijerej Antiohijske patrijaršije ističe da iza brojki stoji dug i zahtevan put istinskog obraćenja, a ne prolazni trend.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
U Srpskom kuvaru jeromonaha Jerotija Draganovića iz 1855. sačuvan je dragoceni zapis o jednostavnom, a raskošnom kolaču posta, koji spaja molitvu, duhovnost i toplinu domaće trpeze.
Otkrijte kako kombinacija začina, crnog luka, belog luka i crvenog vina pretvara običan karfiol u hranljiv i bogat obrok koji je vekovima služio monasima.
Ova aromatična manastirska čorba od rečne ribe vodi vas kroz vekovne običaje i otkriva kako pripremiti jelo koje čuva duh posta i posne slavske trpeze.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Strah od nerazumevanja često zaustavlja vernike, ali jedna mudrost optinskog monaha pokazuje kako strpljenje i smirenje otvaraju vrata duhovnog mira i Božije blagodati.