ŠTA SU POSLEDNJA VREMENA I KADA ĆE DOĆI DO SMAKA SVETA: Otac Goran Kovačević o pitanju koje plaši čovečanstvo
I Danilo čuje nešto od Gospoda i pita ga, jer ne razume. I on mu kaže: "Dođi Danilo, jer su zatvorene, zapečaćene reči do kraja vremena".
Paljenje sveća u pravoslavnoj tradiciji ima duboko ukorenjeno duhovno značenje, jer se veruje da svetlost sveće simbolizuje prisustvo Božje i molitvu koja se uzdiže ka njemu
Među pravoslavnim vernicima već duže vreme postoji nedoumica u vezi sa pravilima paljenja sveća u crkvama, manastirima i na grobljima. Ova tema izaziva neretko polemike, a vernici se često suočavaju sa pitanjima kako i na koji način treba paliti sveće, posebno kada je u pitanju izbor - šibica ili upaljač, kao i pitanje da li je uopšte dozvoljeno paliti sveću o sveću.
Paljenje sveća u pravoslavnoj tradiciji ima duboko ukorenjeno duhovno značenje, jer se veruje da svetlost sveće simbolizuje prisustvo Božje i molitvu koja se uzdiže ka njemu. Međutim, često se javlja nesuglasica u vezi sa samim činom paljenja sveće, koji bi trebao da bude izveden u skladu sa pravilima crkvene tradicije i običaja.
Jedno od čestih pitanja je da li je ispravno koristiti upaljač ili šibicu. Iako se mnogi vernici oslanjaju na šibice kao tradicionalni način paljenja sveća, postojanje upaljača u današnjem vremenu izaziva različite reakcije među vernicima. Dok neki smatraju da upaljač nije u skladu sa pobožnim činom, drugi ga ne vide kao problem, ističući njegovu praktičnost i efikasnost, naročito u uslovima kada je potrebno brzo upaliti sveću, kao što je na groblju ili u velikim crkvama.
Posebno je sporno pitanje paljenja jedne sveće o drugu. Mnogi vernici smatraju da ovo nije u skladu sa pravoslavnim običajem, jer se sveća, prema tumačenju crkvenih pravila, treba paliti iz posebne pobožnosti, a ne prebacivanjem svetlosti sa jedne na drugu. Ipak, u praksi se često viđa da ljudi, naročito na grobljima, koriste ovu tehniku kako bi uštedeli vreme ili sredstva.
Veroučitelji i etnolog Ivica iz Novog Sada kaže da je nebitno kako see pali sveća, već u prvom planu treba da bude duhovna dimenzija samog ovog čina.
- Paljenje svake sveće šibicom je običaj lokalnog karaktera. Retko se viđa u pravoslavlju i više je plod folklornog nego bogoslovskog promišljanja. Paljenje "sveće o sveću" je daleko više u duhu sabornosti Crkve Hristove. No, daleko važnije od forme je da nam u srcu plamti ljubav prema Bogu i bližnjima - istakao je veroučitelj.
I Danilo čuje nešto od Gospoda i pita ga, jer ne razume. I on mu kaže: "Dođi Danilo, jer su zatvorene, zapečaćene reči do kraja vremena". Ispovest, ne samo da ima religijski značaj, već funkcioniše i kao sredstvo unutrašnjeg izlečenja i duhovnog pomirenja sa samim sobom. Za pravoslavne vernike, ćutanje je put samospoznaje i duhovnog rasta, jer kroz tišinu dolazi do unutrašnje transformacije i spasenja. Više puta dolazili su muslimanski prvaci, da ih savetuju da prime islam, ali vojvode za to nisu htele ni da čuju.

ŠTA SU POSLEDNJA VREMENA I KADA ĆE DOĆI DO SMAKA SVETA: Otac Goran Kovačević o pitanju koje plaši čovečanstvo
DA LI SU GRESI OPROŠTENI AKO POSLE ISPOVESTI NE OSEĆAMO OLAKŠANJE! Sveštenik objasnio šta bi u takvoj situaciji trebalo uraditi
NIŠTA DUŠU NE ČINI TAKO SMIRENOM KAO OVA STVAR! Sveti Grigorije Sinait o melemu za sve rane
PROVELI SEDAM GODINA U TAMNICI I OBJASNILI ZAŠTO NAS BOG STAVLJA NA MUKE: Danas su Sveta 42 mučenika Amorejska
Jedna iskrena reč starca razbija iluziju univerzalnog spasenja i pokazuje da vera nije pasivna uteha, već put dela i lične odgovornosti.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
Brak zahteva zrelost, spremnost na žrtvu, odgovornost i sposobnost da se voli drugi više od sebe.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve.
Desert koji se podjednako rado iznosi pred goste i ostavlja za miran ili svečani porodični ručak u danima posta na ulju.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.