ŠTA SU POSLEDNJA VREMENA I KADA ĆE DOĆI DO SMAKA SVETA: Otac Goran Kovačević o pitanju koje plaši čovečanstvo
I Danilo čuje nešto od Gospoda i pita ga, jer ne razume. I on mu kaže: "Dođi Danilo, jer su zatvorene, zapečaćene reči do kraja vremena".
Paljenje sveća u pravoslavnoj tradiciji ima duboko ukorenjeno duhovno značenje, jer se veruje da svetlost sveće simbolizuje prisustvo Božje i molitvu koja se uzdiže ka njemu
Među pravoslavnim vernicima već duže vreme postoji nedoumica u vezi sa pravilima paljenja sveća u crkvama, manastirima i na grobljima. Ova tema izaziva neretko polemike, a vernici se često suočavaju sa pitanjima kako i na koji način treba paliti sveće, posebno kada je u pitanju izbor - šibica ili upaljač, kao i pitanje da li je uopšte dozvoljeno paliti sveću o sveću.
Paljenje sveća u pravoslavnoj tradiciji ima duboko ukorenjeno duhovno značenje, jer se veruje da svetlost sveće simbolizuje prisustvo Božje i molitvu koja se uzdiže ka njemu. Međutim, često se javlja nesuglasica u vezi sa samim činom paljenja sveće, koji bi trebao da bude izveden u skladu sa pravilima crkvene tradicije i običaja.
Jedno od čestih pitanja je da li je ispravno koristiti upaljač ili šibicu. Iako se mnogi vernici oslanjaju na šibice kao tradicionalni način paljenja sveća, postojanje upaljača u današnjem vremenu izaziva različite reakcije među vernicima. Dok neki smatraju da upaljač nije u skladu sa pobožnim činom, drugi ga ne vide kao problem, ističući njegovu praktičnost i efikasnost, naročito u uslovima kada je potrebno brzo upaliti sveću, kao što je na groblju ili u velikim crkvama.
Posebno je sporno pitanje paljenja jedne sveće o drugu. Mnogi vernici smatraju da ovo nije u skladu sa pravoslavnim običajem, jer se sveća, prema tumačenju crkvenih pravila, treba paliti iz posebne pobožnosti, a ne prebacivanjem svetlosti sa jedne na drugu. Ipak, u praksi se često viđa da ljudi, naročito na grobljima, koriste ovu tehniku kako bi uštedeli vreme ili sredstva.
Veroučitelji i etnolog Ivica iz Novog Sada kaže da je nebitno kako see pali sveća, već u prvom planu treba da bude duhovna dimenzija samog ovog čina.
- Paljenje svake sveće šibicom je običaj lokalnog karaktera. Retko se viđa u pravoslavlju i više je plod folklornog nego bogoslovskog promišljanja. Paljenje "sveće o sveću" je daleko više u duhu sabornosti Crkve Hristove. No, daleko važnije od forme je da nam u srcu plamti ljubav prema Bogu i bližnjima - istakao je veroučitelj.
I Danilo čuje nešto od Gospoda i pita ga, jer ne razume. I on mu kaže: "Dođi Danilo, jer su zatvorene, zapečaćene reči do kraja vremena". Ispovest, ne samo da ima religijski značaj, već funkcioniše i kao sredstvo unutrašnjeg izlečenja i duhovnog pomirenja sa samim sobom. Za pravoslavne vernike, ćutanje je put samospoznaje i duhovnog rasta, jer kroz tišinu dolazi do unutrašnje transformacije i spasenja. Više puta dolazili su muslimanski prvaci, da ih savetuju da prime islam, ali vojvode za to nisu htele ni da čuju.

ŠTA SU POSLEDNJA VREMENA I KADA ĆE DOĆI DO SMAKA SVETA: Otac Goran Kovačević o pitanju koje plaši čovečanstvo
DA LI SU GRESI OPROŠTENI AKO POSLE ISPOVESTI NE OSEĆAMO OLAKŠANJE! Sveštenik objasnio šta bi u takvoj situaciji trebalo uraditi
NIŠTA DUŠU NE ČINI TAKO SMIRENOM KAO OVA STVAR! Sveti Grigorije Sinait o melemu za sve rane
PROVELI SEDAM GODINA U TAMNICI I OBJASNILI ZAŠTO NAS BOG STAVLJA NA MUKE: Danas su Sveta 42 mučenika Amorejska
Milosrđe temelj hrišćanskog života.
Pravoslavno predanje podseća da Bog uvek čuje molitvu, ali da odgovor ne dolazi uvek onako kako čovek očekuje.
Kada zadržimo oštru reč i, umesto nje, izaberemo blagu, tada pokazujemo da smo razumeli Božju zapovest o ljubavi.
Porodice se okupljaju, običaji oživljavaju, a svaka trpeza skriva poruku o dobroti, zajedništvu i malim delima koja menjaju svakodnevicu.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Vikarni episkop Stefan služio liturgiju, dok je jerej Miroslav Vasić u besedi podsetio da vera znači prepoznati Hrista u svakom gladnom, bolesnom i usamljenom, i živeti ljubav svakodnevno.
Jednostavno, sočno i izdašno jelo koje se nekada pripremalo u danima kada crkva ne propisuje post, a danas može da postane omiljeni ručak svakog dana.
Sretenje većina prepoznaje po datumu, a retko po njegovoj suštini: susret koji je u tišini jerusalimskog hrama promenio način na koji hrišćanstvo razume Boga, čoveka i spasenje.