Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
U porti Crkve Ružica na Kalemegdanu, u danu kada se proslavlja Prepodobna mati Paraskeva – Sveta Petka, posle liturgije održana je trpeza ljubavi koja je okupila verni narod i sveštenstvo. Sabranom vernom narodu, nadahnutom besedom, obratio se patrijarh srpski Porfirije, osvetljavajući put svakog hrišćanina ka unutrašnjem miru, sabornosti i pravoj ljubavi prema bližnjem.
Najveća borba svakog čoveka odvija se u srcu
Patrijarh je odmah u uvodu istakao ključnu bitku svakog čoveka:
– Linija koja razdvaja dobro od zla prolazi kroz srce svakoga od nas i tu se bije najveća bitka. Ako izbegava da bije tu bitku, taj gubi svaku drugu bitku. Dakle, tu u srcu treba da spajajući se s Gospodom borimo se jedni za druge.
Ovim rečima, patrijarh Porfirije je podsetio vernike da istinska duhovna borba ne počinje spolja, već u najintimnijem delu ljudskog bića, u srcu. On dalje naglašava važnost unutrašnje celovitosti:
– Tu treba da se borimo protiv raspolučenosti, protiv šizofrenog stanja, protiv raspolućenosti. Da ne dozvolimo da nas sile ovoga sveta izvode iz sebe, izvode iz nas i od nas prave ljude koji su rasparčani na hiljade strana.
Sabornost i molitva – ključ duhovne celovitosti
U ovoj poruci prepoznaje se ključni poziv pravoslavlja – sabranost u molitvi i življenju, kao sredstvo da se duhovna i moralna raspolućenost prevaziđe. Patrijarh naglašava da kroz sabranost dolazi i pravi susret sa Bogom:
– Sabirajmo se u srcu, sustrećući se tu sa živim Bogom. I kad tu postanemo celoviti, onda ćemo znati dobro šta je volja Božija, šta su zapovesti njegove.
Beseda zatim prelazi na praktičan aspekt života Crkve i pojedinca. Patrijarh Porfirije upozorava vernike na opasnost ličnog samovoljnog odlučivanja i stavljanja sebe iznad sabornog uma Crkve:
– I danas imamo mnoge koji bi da imaju zahteve po svakom pitanju… Ko god stavlja sebe iznad uma Crkve, to iznad znači – izvan. A mi smo pozvani da se upodobljavamo volji Božijoj. Da bude volja tvoja Božija, a ne volja moja.
Ove reči jasno pokazuju značaj sabornosti i poslušnosti, koje nisu samo administrativni principi Crkve, već duhovna praksa koja vodi ka jedinstvu i smirenju. Patrijarh potom povezuje ovu sabornost sa ličnim životom i svakodnevnim molitvama:
– Onda ćemo znati šta znači reći molitve koje svaki dan izgovaramo – molitve "Oče naš". Nema potrebe za bilo kakvim tumačenjem pove molitve. Ali, nažalost, mi te reči najčešće mehanički izgovaramo. Ako kažemo da bude volja tvoja, obraćajući se Ocu našem nebeskom, to znači da se naša volja poistoveti sa voljom Božijom.
Foto: Religija.rs
Patrijarh Porfirije besedi u porti crkve Ružica na kalemegdanu
Kako mržnja vodi direktno u pakao
U delu besede koji posebno osvetljava moralnu dimenziju života, patrijarh ističe zapovest ljubavi prema bližnjem, ali i neprijatelju:
– Znamo da to nije jednostavno i nije lako. Malo je onih koji to mogu. To mogu svetitelji Božiji, može Sveta Petka, Sveti Sava i mnogi drugi sveti. Skromni i čestiti ljudi to mogu. Ali, nemojmo dozvoliti da nam se desi da zapovest ‘ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, i neprijatelja kao bližnjega svoga’ počnemo da tumačimo tako da je ispravno mrzeti brata svoga. Ne dao Bog!
Patrijarh podseća vernike da mržnja, čak i prema onima koji misle drugačije, vodi u duhovnu propast:
– To je greh, to je smrt. To direktno vodi u pakao. To me vodi u takvu muku, da ma koliko posle dolazio kod Svete Petke i lio suze, klećao, pitanje je da li ima pomoć ako je mržnja princip za koji se opredeljujemo – kazao je patrijarh.
Pokajanje i samospoznaja otvaraju put spasenju
Ipak, patrijarh ne izbegava realnost ljudske slabosti. Svako od nas može podleći gnevu, osuđivanju i klevetanju, ali put ka spasenju ostaje otvoren kroz pokajanje i samospoznaju:
– Naravno da ćemo imati i gneva i neraspoloženja i da ćemo osuđivati ponekad jedni druge. Da ćemo klevetati jedni druge. Ali zato postoji samospoznaja, postoji pokajanje – mogućnost da razumem da sam pao. Da sam pogrešio. A onda u smirenju tražimo opraštaj od Boga. Pokajte se, jer se približi Carstvo Božije.
Ovim rečima, patrijarh Porfirije je, u svetlu praznika Svete Petke, poslao jasnu poruku vernicima: unutrašnja borba, sabornost, ljubav prema bližnjem i pokajanje nisu apstraktne duhovne ideje, već konkretni putokazi ka životu u skladu sa Božijom voljom. Njegova beseda podseća da Crkva i svakodnevni život nisu odvojeni, već da se kroz molitvu, podvig i ljubav stiče celovitost srca i spoznaja volje Božije.
Kako ljubav i pokajanje otvaraju vrata spasenja
Na kraju, patrijarh je svoj govor sažeto zaključio:
– To je smisao i put koji nas vodi u smisao.
Ova jednostavna, ali duboka poruka ostaje kao svetionik duhovnog života: da čovek, suočen sa sopstvenim slabostima, uvek može da se vrati Bogu kroz ljubav, sabornost i pokajanje. Trpeza ljubavi u porti crkve Ružica postala je tako mesto susreta ne samo tela, već i srca i duše, učeći vernike kako da svoj život usklade sa večnim principima pravoslavlja.
Na prazničnoj liturgiji u hramu Pokrova Presvete Bogorodice, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je vernike da svoj život utemelje na Hristu i u molitvi pronađu snagu i mir.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Na praznik Prepodobne mati Paraskeve, u hramu na Dobroj vodi služena je arhijerejska liturgija, a vernici su u istom danu proslavili i prvu slavu fondacije "Sveta Petka“.
Jedan apel poglavara Srpske pravoslavne crkve pretvara molitvu u konkretno delo: krv koja se daruje u beogradskim hramovima postaje nada za nečiji novi početak.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za petak Sedmice bludnog sina otkriva da se daleko od očiju drugih, u srcu, rađa ono što može pokvariti reči i dela.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnu Kseniju Petrogradsku po starom i Svetog Fotija Velikog po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Pavla Mikija i drugove mučenike, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika.
Kada je na dan pogreba svog muža Ksenija obukla njegovu odeću i tako krenula u pogrebnu povorku, rodbina i njeni prijatelji pomislili su da joj je smrt Andreja Fjodoroviča pomračila razum.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
Praznik Krštenja Hristovog u hramu Svetog Save protekao je u znaku snažne poruke poglavara Srpske pravoslavne crkve o veri koja ne beži od sveta, već ga preobražava.
Pred stotinama mališana u Hramu Svetog Save, poglavar Srpske pravoslavne crkve je besedio o daru života, dugu ljubavi i veri koja se ne troši, već umnožava.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za petak Sedmice bludnog sina otkriva da se daleko od očiju drugih, u srcu, rađa ono što može pokvariti reči i dela.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Kada je na dan pogreba svog muža Ksenija obukla njegovu odeću i tako krenula u pogrebnu povorku, rodbina i njeni prijatelji pomislili su da joj je smrt Andreja Fjodoroviča pomračila razum.
Ruski monah iz Pskovsko-pečerske pustinje nas podstiče da preispitamo naš odnos prema telu, lekarima i veri, i otvara temu o kojoj se retko govori javno — da li se isceljenje uopšte uvek meri nestankom bola.