Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
U porti Crkve Ružica na Kalemegdanu, u danu kada se proslavlja Prepodobna mati Paraskeva – Sveta Petka, posle liturgije održana je trpeza ljubavi koja je okupila verni narod i sveštenstvo. Sabranom vernom narodu, nadahnutom besedom, obratio se patrijarh srpski Porfirije, osvetljavajući put svakog hrišćanina ka unutrašnjem miru, sabornosti i pravoj ljubavi prema bližnjem.
Najveća borba svakog čoveka odvija se u srcu
Patrijarh je odmah u uvodu istakao ključnu bitku svakog čoveka:
– Linija koja razdvaja dobro od zla prolazi kroz srce svakoga od nas i tu se bije najveća bitka. Ako izbegava da bije tu bitku, taj gubi svaku drugu bitku. Dakle, tu u srcu treba da spajajući se s Gospodom borimo se jedni za druge.
Ovim rečima, patrijarh Porfirije je podsetio vernike da istinska duhovna borba ne počinje spolja, već u najintimnijem delu ljudskog bića, u srcu. On dalje naglašava važnost unutrašnje celovitosti:
– Tu treba da se borimo protiv raspolučenosti, protiv šizofrenog stanja, protiv raspolućenosti. Da ne dozvolimo da nas sile ovoga sveta izvode iz sebe, izvode iz nas i od nas prave ljude koji su rasparčani na hiljade strana.
Sabornost i molitva – ključ duhovne celovitosti
U ovoj poruci prepoznaje se ključni poziv pravoslavlja – sabranost u molitvi i življenju, kao sredstvo da se duhovna i moralna raspolućenost prevaziđe. Patrijarh naglašava da kroz sabranost dolazi i pravi susret sa Bogom:
– Sabirajmo se u srcu, sustrećući se tu sa živim Bogom. I kad tu postanemo celoviti, onda ćemo znati dobro šta je volja Božija, šta su zapovesti njegove.
Beseda zatim prelazi na praktičan aspekt života Crkve i pojedinca. Patrijarh Porfirije upozorava vernike na opasnost ličnog samovoljnog odlučivanja i stavljanja sebe iznad sabornog uma Crkve:
– I danas imamo mnoge koji bi da imaju zahteve po svakom pitanju… Ko god stavlja sebe iznad uma Crkve, to iznad znači – izvan. A mi smo pozvani da se upodobljavamo volji Božijoj. Da bude volja tvoja Božija, a ne volja moja.
Ove reči jasno pokazuju značaj sabornosti i poslušnosti, koje nisu samo administrativni principi Crkve, već duhovna praksa koja vodi ka jedinstvu i smirenju. Patrijarh potom povezuje ovu sabornost sa ličnim životom i svakodnevnim molitvama:
– Onda ćemo znati šta znači reći molitve koje svaki dan izgovaramo – molitve "Oče naš". Nema potrebe za bilo kakvim tumačenjem pove molitve. Ali, nažalost, mi te reči najčešće mehanički izgovaramo. Ako kažemo da bude volja tvoja, obraćajući se Ocu našem nebeskom, to znači da se naša volja poistoveti sa voljom Božijom.
Foto: Religija.rs
Patrijarh Porfirije besedi u porti crkve Ružica na kalemegdanu
Kako mržnja vodi direktno u pakao
U delu besede koji posebno osvetljava moralnu dimenziju života, patrijarh ističe zapovest ljubavi prema bližnjem, ali i neprijatelju:
– Znamo da to nije jednostavno i nije lako. Malo je onih koji to mogu. To mogu svetitelji Božiji, može Sveta Petka, Sveti Sava i mnogi drugi sveti. Skromni i čestiti ljudi to mogu. Ali, nemojmo dozvoliti da nam se desi da zapovest ‘ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, i neprijatelja kao bližnjega svoga’ počnemo da tumačimo tako da je ispravno mrzeti brata svoga. Ne dao Bog!
Patrijarh podseća vernike da mržnja, čak i prema onima koji misle drugačije, vodi u duhovnu propast:
– To je greh, to je smrt. To direktno vodi u pakao. To me vodi u takvu muku, da ma koliko posle dolazio kod Svete Petke i lio suze, klećao, pitanje je da li ima pomoć ako je mržnja princip za koji se opredeljujemo – kazao je patrijarh.
Pokajanje i samospoznaja otvaraju put spasenju
Ipak, patrijarh ne izbegava realnost ljudske slabosti. Svako od nas može podleći gnevu, osuđivanju i klevetanju, ali put ka spasenju ostaje otvoren kroz pokajanje i samospoznaju:
– Naravno da ćemo imati i gneva i neraspoloženja i da ćemo osuđivati ponekad jedni druge. Da ćemo klevetati jedni druge. Ali zato postoji samospoznaja, postoji pokajanje – mogućnost da razumem da sam pao. Da sam pogrešio. A onda u smirenju tražimo opraštaj od Boga. Pokajte se, jer se približi Carstvo Božije.
Ovim rečima, patrijarh Porfirije je, u svetlu praznika Svete Petke, poslao jasnu poruku vernicima: unutrašnja borba, sabornost, ljubav prema bližnjem i pokajanje nisu apstraktne duhovne ideje, već konkretni putokazi ka životu u skladu sa Božijom voljom. Njegova beseda podseća da Crkva i svakodnevni život nisu odvojeni, već da se kroz molitvu, podvig i ljubav stiče celovitost srca i spoznaja volje Božije.
Kako ljubav i pokajanje otvaraju vrata spasenja
Na kraju, patrijarh je svoj govor sažeto zaključio:
– To je smisao i put koji nas vodi u smisao.
Ova jednostavna, ali duboka poruka ostaje kao svetionik duhovnog života: da čovek, suočen sa sopstvenim slabostima, uvek može da se vrati Bogu kroz ljubav, sabornost i pokajanje. Trpeza ljubavi u porti crkve Ružica postala je tako mesto susreta ne samo tela, već i srca i duše, učeći vernike kako da svoj život usklade sa večnim principima pravoslavlja.
Na prazničnoj liturgiji u hramu Pokrova Presvete Bogorodice, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je vernike da svoj život utemelje na Hristu i u molitvi pronađu snagu i mir.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Na praznik Prepodobne mati Paraskeve, u hramu na Dobroj vodi služena je arhijerejska liturgija, a vernici su u istom danu proslavili i prvu slavu fondacije "Sveta Petka“.
U trenucima kada se čoveku čini da je nada izgubljena, pouka jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka donosi neočekivan odgovor - priču o povratku, milosti i unutrašnjem preokretu.
Bio je najbliži saputnik apostola Petra, zapisao je jedno od četiri Jevanđelja i doneo hrišćanstvo u Egipat, a zbog vere je prošao kroz strašna stradanja. Predanje kaže da mu se u tamnici javio sam Hristos pred poslednje trenutke života.
Od Jom kipura do ličnih zaveta i neobičnih običaja, u judaizmu post nije izuzetak, već složen sistem duhovnog života koji povezuje pokajanje, sećanje, zajednicu i ličnu odgovornost.
Ava Justin Popović govorio je o strahu, očajanju i trenucima kada čovek pomisli da više nema snage da ustane, ali i o pomoći koja, prema pravoslavnom učenju, nikada ne izostaje onome ko je prizove.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
U liturgiji pred vernicimaNa liturgiji, poglavar SPC govorio je o Hristovom smirenom dolasku, opasnostima spoljašnje pobožnosti i zamci prilagođavanja vere sopstvenim merilima.
Na liturgiji u hramu Svetog Dimitrija poglavar SPC govorio o slabosti čoveka, snazi poverenja i putu koji ostaje otvoren za svakoga, dok je rukopoloženje novog đakona dalo događaju posebnu težinu i simboliku novog početka.
U trenucima kada se čoveku čini da je nada izgubljena, pouka jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka donosi neočekivan odgovor - priču o povratku, milosti i unutrašnjem preokretu.
Ava Justin Popović govorio je o strahu, očajanju i trenucima kada čovek pomisli da više nema snage da ustane, ali i o pomoći koja, prema pravoslavnom učenju, nikada ne izostaje onome ko je prizove.
Priča o ovom pravilu vodi od starozavetnih korena i antičkih shvatanja ženske uloge, preko reči apostola Pavla u Korintu, do savremenih različitih praksi u pravoslavlju.
Profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči otkriva kako tehnologija utiče na veru i ponašanje ljudi, zašto mreže mogu biti i korisne i opasne i gde počinje trenutak kada digitalno potiskuje ono suštinsko u čoveku.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Nekada je ovo jelo bilo čest ručak u domovima širom Balkana, a danas ga mnogi ponovo otkrivaju zbog jednostavne pripreme, kremastog ukusa i topline koju donosi na porodičnu trpezu.
Profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči otkriva kako tehnologija utiče na veru i ponašanje ljudi, zašto mreže mogu biti i korisne i opasne i gde počinje trenutak kada digitalno potiskuje ono suštinsko u čoveku.
U besedi za četvrtak 4. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na razliku između onoga što prolazi i onoga što ostaje, otvarajući pitanje koje čovek retko postavlja sebi dok ne ostane bez svega.