Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
U porti Crkve Ružica na Kalemegdanu, u danu kada se proslavlja Prepodobna mati Paraskeva – Sveta Petka, posle liturgije održana je trpeza ljubavi koja je okupila verni narod i sveštenstvo. Sabranom vernom narodu, nadahnutom besedom, obratio se patrijarh srpski Porfirije, osvetljavajući put svakog hrišćanina ka unutrašnjem miru, sabornosti i pravoj ljubavi prema bližnjem.
Najveća borba svakog čoveka odvija se u srcu
Patrijarh je odmah u uvodu istakao ključnu bitku svakog čoveka:
– Linija koja razdvaja dobro od zla prolazi kroz srce svakoga od nas i tu se bije najveća bitka. Ako izbegava da bije tu bitku, taj gubi svaku drugu bitku. Dakle, tu u srcu treba da spajajući se s Gospodom borimo se jedni za druge.
Ovim rečima, patrijarh Porfirije je podsetio vernike da istinska duhovna borba ne počinje spolja, već u najintimnijem delu ljudskog bića, u srcu. On dalje naglašava važnost unutrašnje celovitosti:
– Tu treba da se borimo protiv raspolučenosti, protiv šizofrenog stanja, protiv raspolućenosti. Da ne dozvolimo da nas sile ovoga sveta izvode iz sebe, izvode iz nas i od nas prave ljude koji su rasparčani na hiljade strana.
Sabornost i molitva – ključ duhovne celovitosti
U ovoj poruci prepoznaje se ključni poziv pravoslavlja – sabranost u molitvi i življenju, kao sredstvo da se duhovna i moralna raspolućenost prevaziđe. Patrijarh naglašava da kroz sabranost dolazi i pravi susret sa Bogom:
– Sabirajmo se u srcu, sustrećući se tu sa živim Bogom. I kad tu postanemo celoviti, onda ćemo znati dobro šta je volja Božija, šta su zapovesti njegove.
Beseda zatim prelazi na praktičan aspekt života Crkve i pojedinca. Patrijarh Porfirije upozorava vernike na opasnost ličnog samovoljnog odlučivanja i stavljanja sebe iznad sabornog uma Crkve:
– I danas imamo mnoge koji bi da imaju zahteve po svakom pitanju… Ko god stavlja sebe iznad uma Crkve, to iznad znači – izvan. A mi smo pozvani da se upodobljavamo volji Božijoj. Da bude volja tvoja Božija, a ne volja moja.
Ove reči jasno pokazuju značaj sabornosti i poslušnosti, koje nisu samo administrativni principi Crkve, već duhovna praksa koja vodi ka jedinstvu i smirenju. Patrijarh potom povezuje ovu sabornost sa ličnim životom i svakodnevnim molitvama:
– Onda ćemo znati šta znači reći molitve koje svaki dan izgovaramo – molitve "Oče naš". Nema potrebe za bilo kakvim tumačenjem pove molitve. Ali, nažalost, mi te reči najčešće mehanički izgovaramo. Ako kažemo da bude volja tvoja, obraćajući se Ocu našem nebeskom, to znači da se naša volja poistoveti sa voljom Božijom.
Foto: Religija.rs
Patrijarh Porfirije besedi u porti crkve Ružica na kalemegdanu
Kako mržnja vodi direktno u pakao
U delu besede koji posebno osvetljava moralnu dimenziju života, patrijarh ističe zapovest ljubavi prema bližnjem, ali i neprijatelju:
– Znamo da to nije jednostavno i nije lako. Malo je onih koji to mogu. To mogu svetitelji Božiji, može Sveta Petka, Sveti Sava i mnogi drugi sveti. Skromni i čestiti ljudi to mogu. Ali, nemojmo dozvoliti da nam se desi da zapovest ‘ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, i neprijatelja kao bližnjega svoga’ počnemo da tumačimo tako da je ispravno mrzeti brata svoga. Ne dao Bog!
Patrijarh podseća vernike da mržnja, čak i prema onima koji misle drugačije, vodi u duhovnu propast:
– To je greh, to je smrt. To direktno vodi u pakao. To me vodi u takvu muku, da ma koliko posle dolazio kod Svete Petke i lio suze, klećao, pitanje je da li ima pomoć ako je mržnja princip za koji se opredeljujemo – kazao je patrijarh.
Pokajanje i samospoznaja otvaraju put spasenju
Ipak, patrijarh ne izbegava realnost ljudske slabosti. Svako od nas može podleći gnevu, osuđivanju i klevetanju, ali put ka spasenju ostaje otvoren kroz pokajanje i samospoznaju:
– Naravno da ćemo imati i gneva i neraspoloženja i da ćemo osuđivati ponekad jedni druge. Da ćemo klevetati jedni druge. Ali zato postoji samospoznaja, postoji pokajanje – mogućnost da razumem da sam pao. Da sam pogrešio. A onda u smirenju tražimo opraštaj od Boga. Pokajte se, jer se približi Carstvo Božije.
Ovim rečima, patrijarh Porfirije je, u svetlu praznika Svete Petke, poslao jasnu poruku vernicima: unutrašnja borba, sabornost, ljubav prema bližnjem i pokajanje nisu apstraktne duhovne ideje, već konkretni putokazi ka životu u skladu sa Božijom voljom. Njegova beseda podseća da Crkva i svakodnevni život nisu odvojeni, već da se kroz molitvu, podvig i ljubav stiče celovitost srca i spoznaja volje Božije.
Kako ljubav i pokajanje otvaraju vrata spasenja
Na kraju, patrijarh je svoj govor sažeto zaključio:
– To je smisao i put koji nas vodi u smisao.
Ova jednostavna, ali duboka poruka ostaje kao svetionik duhovnog života: da čovek, suočen sa sopstvenim slabostima, uvek može da se vrati Bogu kroz ljubav, sabornost i pokajanje. Trpeza ljubavi u porti crkve Ružica postala je tako mesto susreta ne samo tela, već i srca i duše, učeći vernike kako da svoj život usklade sa večnim principima pravoslavlja.
Na prazničnoj liturgiji u hramu Pokrova Presvete Bogorodice, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je vernike da svoj život utemelje na Hristu i u molitvi pronađu snagu i mir.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Na praznik Prepodobne mati Paraskeve, u hramu na Dobroj vodi služena je arhijerejska liturgija, a vernici su u istom danu proslavili i prvu slavu fondacije "Sveta Petka“.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Od Kosovskog boja i opredeljenja kneza Lazara za carstvo nebesko do pokušaja da se promeni istorijsko sećanje na ovaj dan, Vidovdan vekovima ostaje simbol vere, žrtve i zaveta duboko ukorenjenog u srpskom narodu.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Posle čitanja Jevanđelja, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio o lepoti Božije tvorevine, blagodati Duha Svetog i pozvao vernike da svoju svakodnevicu usklade sa Svetim pismom.
U liturgiji pred vernicimaNa liturgiji, poglavar SPC govorio je o Hristovom smirenom dolasku, opasnostima spoljašnje pobožnosti i zamci prilagođavanja vere sopstvenim merilima.
Na liturgiji u hramu Svetog Dimitrija poglavar SPC govorio o slabosti čoveka, snazi poverenja i putu koji ostaje otvoren za svakoga, dok je rukopoloženje novog đakona dalo događaju posebnu težinu i simboliku novog početka.
Od Kosovskog boja i opredeljenja kneza Lazara za carstvo nebesko do pokušaja da se promeni istorijsko sećanje na ovaj dan, Vidovdan vekovima ostaje simbol vere, žrtve i zaveta duboko ukorenjenog u srpskom narodu.
U razgovoru povodom Vidovdana, arhijerejski namesnik podgoričko-kolašinski govori o hristolikoj žrtvi kosovskih junaka, zavetu koji je oblikovao Crnu Goru i odgovornosti vernika prema drugima.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za nedelju 4. sedmice po Duhovima donosi snažno upozorenje da čoveka ne određuje ono što ima, već način na koji gleda i postupa prema onima kojima je život dao manje.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Kada je mali Vukan odlučio da pomogne čoveku kome je pomoć bila potrebna, nije ni slutio da će njegovo delo pokrenuti stari zvonik i promeniti srca svih ljudi oko njega.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za nedelju 4. sedmice po Duhovima donosi snažno upozorenje da čoveka ne određuje ono što ima, već način na koji gleda i postupa prema onima kojima je život dao manje.
Od mladog velikaša na dvoru cara Dušana do kosovskog mučenika i svetitelja, život kneza Lazara ostao je svedočanstvo o borbi za jedinstvo države, obnovi Crkve i zavetu koji vekovima živi u srpskom predanju.
Probajte oslić u majonezu po receptu iz „Pravoslavnog posnog kuvara“, pročitajte molitvu za zaštitu od đavola i pouku Svetog vladike Nikolaja Velimirovića.