OVO JE JEDINA STVAR U ŽIVOTU KOJU TREBA MRZETI! Velika životna lekcija Svetog Gavrila Gruzijskog!
Prava ljubav ne bira kome će biti upućena - ona ljubi i neprijatelja, jer vidi u svakom čoveku ikonu Božiju.
Prava molitva ne traži uvek mnogo reči, već čisto i ponizno srce.
Molitva u pravoslavlju predstavlja najdublji izraz čovekovog odnosa sa Bogom. To nije samo izgovaranje reči, već susret, razgovor i zajedništvo sa Stvoriteljem. U molitvi se čovek otvara Bogu, otkriva mu svoje misli, zahvaljuje na darovima, moli za oproštaj i traži snagu da živi po njegovoj volji.
Kroz molitvu, duša se čisti, srce se smiruje, a um zadobija svetlost.
Za pravoslavnog hrišćanina, molitva je temelj duhovnog života. Bez nje, čovek ostaje zatvoren u granicama svoga uma i svojih slabosti. Ona nije samo pobožna obaveza, već živa potreba — kao što telo ne može bez vazduha, tako ni duša ne može bez molitve.
Ona povezuje čoveka sa večnim, nadahnjuje ga ljubavlju, učvršćuje u veri i pomaže mu da prepozna Božju volju u svakodnevnim događajima.
Molitva je prisutna u svakom delu hrišćanskog života: u radosti i u tuzi, u poslu i u odmoru, u trenutku iskušenja i u trenutku mira. Ona prožima sve, jer Bog nije prisutan samo u crkvi, već u svakom trenutku i na svakom mestu gde ga čovek priziva.
Zbog toga su sveti oci učili da se čovek treba truditi da neprestano drži srce u molitvi, makar kratkom, tihom rečenicom upućenom Bogu.
Prava molitva ne traži uvek mnogo reči, već čisto i ponizno srce. Kroz nju čovek ne traži samo ispunjenje svojih želja, već pre svega spasenje, mir i zajedništvo sa Bogom. Zato su mnogi podvižnici govorili da je molitva najmoćnije oružje protiv svakog zla i najuzvišeniji izraz ljubavi prema Bogu.
Upravo zato, svaki pravoslavni hrišćanin treba da započinje i završava svoj dan molitvom, da njome osvećuje svaki posao i svaki trenutak života. Jer kroz molitvu sve postaje smisleno, svaka briga lakša, a svaki trud blagosloven.
Kako je govorio shiiguman Jeronim Sanaksarski:
"Započinješ li bilo koji posao, okreni se ka istoku i pomoli se."
Prava ljubav ne bira kome će biti upućena - ona ljubi i neprijatelja, jer vidi u svakom čoveku ikonu Božiju.
Kroz molitvu, pravoslavni hrišćanin stupa u lični odnos sa Bogom, tražeći ne samo pomoć u teškoćama, već pre svega zajednicu, blizinu i osvećenje duše.
Isus je u deci video uzor vere, nevinosti i potpunog poverenja u Boga, koje je neophodno svakome ko želi da bude deo Carstva Nebeskog.
U pravoslavnoj tradiciji, molitvenik se smatra duhovnim saputnikom svakog vernika.
U trenucima kada nema posla, a srce je teško od brige, molitva Svetog Arsenija Kapadokijskog donosi duhovnu snagu, utehu i nadu svima koji traže novi početak i zaštitu Božiju.
Dva moderna preduzetnika ruše mit da vera i napredak ne idu zajedno — pokazujući kako molitva, poštenje i porodične vrednosti mogu biti temelji i duhovnog i poslovnog uspeha.
Primer svetitelja pokazuje da strpljiva molitva i nepokolebljiva nada nisu samo duhovne prakse, već put ka isceljenju, unutrašnjem miru i obnovi vere u teškim trenucima.
Protojerej Vladimir Dolgih objašnjava da se iza karata, zvezda i proročanstava krije duhovna opasnost koja čoveka vodi dalje nego što misli.
Slavski kolač se osvećuje da bismo ga jeli i, upravo jedući ga, osvećujemo i sebe i dom u kome slavimo, objašnjava sveštenik.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Vlada Srbije proglasila Jefimijinu "Pohvalu" kulturnim dobrom od izuzetnog značaja, čime je vekovni vez pokrov za mošti kneza Lazara iz crkvene tišine prešao u samo središte pažnje cele nacije.
Jednostavna, očaravajuća poslastica iz knjige Ko posto dušu gosti koja osvežava dušu i donosi mir manastirske kuhinje.
Ispovest oslobađa čoveka od greha za koji se iskreno kaje, ali mnogi i dalje nastavljaju da ga ponavljaju.