ZAŠTO UVEK TREBA DA SE POMIRIMO - I S BOGOM I S LJUDIMA: Starac Tadej otkriva kako se rasterećuje nervni sistem i prekida lanac nesreća
Duhovnici vekovima upozoravaju da čovek ne može imati istinski mir ukoliko u sebi nosi nemir prema drugima.
Pravoslavno učenje nas podseća da život nije dat da bismo ga u potpunosti razumeli, već da bismo ga živeli u veri, strpljenju i poslušanju.
U vremenu kada se čovek sve češće suočava sa brigama, neizvesnošću i pritiscima svakodnevice, lako se zaboravlja na ono što je oduvek bilo temelj pravoslavnog života - poverenje u Boga i smireno prihvatanje sopstvenog puta.
Ljudi danas često pokušavaju da sami pronađu rešenja za sve, oslanjajući se isključivo na sopstvene snage, razum i planove, zaboravljajući da iznad svake ljudske zamisli postoji promisao Božija koja vodi i uređuje život na način koji često prevazilazi naše poimanje.
U toj trci za kontrolom i sigurnošću, srce se opterećuje, a duša uznemirava. Čovek počinje da gubi mir, jer želi da unapred vidi ishod svega, da osigura svaki korak i da ukloni svaku prepreku.
Međutim, pravoslavno učenje nas podseća da život nije dat da bismo ga u potpunosti razumeli, već da bismo ga živeli u veri, strpljenju i poslušanju. Nije na čoveku da razrešava sve čvorove ovog sveta, već da čini ono što mu je povereno - pošteno, odgovorno i sa ljubavlju.
Velika je zabluda misliti da su mali poslovi nevažni ili da se Bog bavi samo velikim stvarima. Upravo suprotno - svaki trud, svaka dužnost, svaki zadatak koji čovek izvršava sa iskrenošću i predanošću ima svoju vrednost pred Bogom.
U svakodnevnim obavezama, u radu, u odnosu prema bližnjima, ogleda se vera koja nije samo izgovorena, već i proživljena.
Onaj koji svoj posao obavlja sa srcem, bez roptanja i bez gordosti, već sa zahvalnošću, zapravo svedoči poverenje u Božiju volju.
Upravo zato, pravoslavni hrišćanin ne očajava pred teškoćama, niti se prepušta beznađu. On se moli, trudi se i ide svojim putem, ne pokušavajući da preuzme ono što pripada Bogu. Jer tamo gde prestaje ljudska moć, počinje delovanje Božije milosti, koja pronalazi puteve tamo gde ih čovek ne vidi.
Starac Tadej je govorio:
"Molite se Bogu, on ima hiljadu načina da reši svaki problem, a vi gledajte samo svoj posao. Od srca svaki posao radite. Bog je taj posao dao".
Duhovnici vekovima upozoravaju da čovek ne može imati istinski mir ukoliko u sebi nosi nemir prema drugima.
Svakodnevni nemir i neispunjene želje često nas zbunjuju, ali pouka blaženopočivšeg patrijarha govori kako čekanje može biti put ka većim blagoslovima.
Kada se misli umnože, a srce izgubi mir, tada i najmanji teret postaje težak, a svakodnevica mučna.
Mnogi vernici suočavaju se s osećajem da njihove molitve ostaju neuslišene uprkos trudu, suzama i usrdnosti.
Otac Dejan upozorava da mnogi vernici prave grešku očekujući neki natprirodi znak, zbog čega neretko odlažu donošenje važnih odluka.
Gospod i pre nego što ga zamolimo sve čuje i sve zna, opominjao je starac Ilija.
Upravo je molitva most koji povezuje čoveka sa neiscrpnim izvorom Božje ljubavi i milosrđa.
Sveti oci učili su da svaka greška može da postane pouka ukoliko čovek iz nje izvuče duhovnu korist.
Svetac podseća šta treba da sačuvamo u srcu kada od Gospoda tražimo utehu, pomoć i odgovor.
Vreme koje čovek dobrovoljno posveti crkvi dobija dublji smisao.
On primećuje promenu, prepoznaje bol i pokušava da pomogne čak i onda kada druga osoba nema snage da zatraži pomoć.
Da li treba tražiti blagoslov pri svakom susretu, kako se obratiti kada ne znate ime sveštenika i šta učiniti kada sretnete episkopa, odgovori su jednostavniji nego što se često misli.
On primećuje promenu, prepoznaje bol i pokušava da pomogne čak i onda kada druga osoba nema snage da zatraži pomoć.
Verni narod okupio se u porti novobeogradskog hrama, gde je patrijarh Porfirije uputio snažne poruke o veri, smirenju, radosti, pokajanju i miru, a bogat program okupio je i brojne izvođače duhovne i etno muzike.
Pravoslavna vera uči da je pokajanje put povratka Bogu i da čovek ne treba da veruje da je njegov greh veći od Božje milosti.
Mnogi ljudi dolazili su mu tražeći pomoć, a svetac je svoju slavu pripisivao Bogu, a ne sebi.
Na praznik Uspenja Presvete Bogorodice u drevnoj svetinji služena je sveta liturgija, a nakon pričešća usledili su praznični litijski ophod i osvećenje slavskih darova.
Bez komplikovanih koraka i namirnica koje morate posebno da kupujete, ovaj mekani kolač priprema se brzo, a završni dodir daju šećer u prahu i mirisna korica pomorandže.
U besedi za ponedeljak 14. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto ovo nije samo slika budućeg raja, već tajna povezana sa dolaskom Hrista.