Mnogi ljudi danas, opterećeni brigama, bolešću, porodičnim problemima ili strahovima, traže pomoć i utehu u molitvi svetiteljima.
U trenucima kada čovek oseća nemoć, često se obraća svom krsnom svetitelju, Presvetoj Bogorodici ili svetima koje posebno poštuje.
Međutim, često se ljudi i žale, da im molitve nisu uslišene.
U pravoslavnoj tradiciji vekovima se prenosi savet da čovek nijednu molitvu ne izgovara brzopleto i bez unutrašnje sabranosti.
Vernici se svetiteljima ne obraćaju kao nekome ko ispunjava prolazne želje, već kao nebeskim zastupnicima pred Gospodom, koji svojim molitvama mogu da pomognu čoveku da pronađe utehu, snagu i duhovni mir.
Posebno je važno da se čovek pre molitve umiri, ostavi po strani gnev, nervozu i rasejanost, pa tek onda stane pred ikonu i prizove ime svetitelja.
Duhovnici podsećaju da svetitelji nisu daleki od čoveka koji veruje, već njegovi molitveni zastupnici pred Bogom.
Zato su stari duhovnici učili da svaka molitva treba da počne sa verom, smirenjem i krsnim znakom.
Crkva uči da se molitva ne izgovara mehanički, već srcem, sa iskrenom željom da ono što tražimo bude na korist duši i spasenju.
Zato su mnogi starci savetovali da se molitva izgovara jednostavno i sa poverenjem, bez mnogo reči, ali sa iskrenom verom.
O tome je govorio i starac Gavrilo Gruzijski, čije pouke i danas mnogi vernici prenose i čitaju sa velikom pažnjom, i koji nam je objasnio kako se pravilno moli svetiteljima.
- Prvo se osenite krsnim znakom odnosno prekrstiti se, potom izgovorite molitvu "Raduj se Blagodatna Marijo" i onda tri puta prizovite svetitelja. Na primer: "Sveti velikomučeniče Georgije, moli Boga za nas", a onda zatražite ono što želite, ali to mora da bude korisno za dušu. To treba da tražite.
Svetogorski duhovnik objasnio je da, kada se reči pretvore u teret, treba posegnuti za jednostavnost koja razbija strah i vraća mir u molitvu.
Iz velike ljubavi prema ljudima, Bog nam je dao te divne ljude, istakao je otac Vasilije.
Pravoslavni hrišćani vekovima su dan započinjali i završavali molitvom, verujući da se kroz nju osvećuje i čovek i dom u kojem živi.
U pravoslavnoj tradiciji mnogi podvižnici učili su da nema istinske ljubavi bez spremnosti da se oprosti.