Dok su se dizali prvi ustanički barjaci, u župskom selu Kožetin podignuta je svetinja oko koje su se isplele legende, istorijske bitke i sećanje na vreme kada je gradnja pravoslavnog hrama predstavljala mnogo više od verskog čina.
U Kožetinskoj crkvi u Župi Aleksandrovačkoj susreću se narodna dovitljivost, ustanička istorija i crkvena tradicija. Malo je hramova u Srbiji čija je istorija tako tesno povezana s prvim danima obnove srpske državnosti početkom 19. veka. Posvećena Vaznesenju Gospodnjem, ova crkva svedoči o vremenu kada se narod tek oslobađao vekovne osmanske vlasti i kada je podizanje hrama bilo izraz vere, ali i potvrda stečene slobode.
Crkva koja je postala simbol oslobođenja
Selo Kožetin nalazi se u Aleksandrovačkoj župi, kraju poznatom po vinogradima, starim manastirima i bogatoj duhovnoj baštini. Upravo ovde je 1804. godine podignuta Crkva Vaznesenja Gospodnjeg, u godini izbijanja Prvog srpskog ustanka. Prema predanju i zapisima koji se prenose generacijama, smatra se da je to bila prva osvećena crkva podignuta u oslobođenoj Karađorđevoj Srbiji.
Njeno podizanje nije predstavljalo samo verski poduhvat. U vreme kada je za podizanje svakog hrišćanskog hrama bila potrebna dozvola turskih vlasti, sama činjenica da je crkva izgrađena govorila je da se prilike menjaju. Zato je Kožetinska crkva ostala upamćena kao jedan od prvih opipljivih znakova srpske slobode posle izbijanja ustanka.
Wikimedia/Ванилица
Ulaz u crkvu Vaznesenja Gospodnjeg u Kožetinu
Preddanje o bivoljoj koži
Najpoznatija priča vezana za Kožetinsku crkvu toliko je neobična da zvuči kao narodno predanje iz davnih vremena. Prema priči koja se sačuvala među meštanima, oni su od lokalnog age tražili dozvolu za gradnju crkve. On je pristao, ali pod uslovom da hram bude velik samo koliko može da pokrije jedna bivolja koža.
Meštani su tada pokazali domišljatost. Kožu su isekli na uske trake, povezali ih i njima obeležili veliki krug. Na taj način obuhvatili su prostor znatno veći nego što je aga pretpostavljao. Kada je video šta su uradili, više nije mogao da povuče dato obećanje. Na tom prostoru podignuta je crkva koja i danas postoji.
Prema narodnom predanju, upravo je ta priča dodatno povezala selo sa njegovim imenom, dok je crkvi donela posebnu prepoznatljivost. Zbog toga se Kožetinska crkva i danas ubraja među najzanimljivije svetinje ovog kraja.
Ustanici, šanac i poslednja odbrana
Nedugo po podizanju crkve, Kožetin je dobio i značajnu vojnu ulogu. Već 1806. godine u njenoj blizini podignut je utvrđeni šanac sa zadatkom da štiti ovaj deo ustaničke Srbije. Tako je crkva postala ne samo duhovno središte već i deo ustaničke odbrane.
Istoričari navode da je Kožetinski šanac bio jedno od poslednjih uporišta ustanika koje se održalo do sloma Prvog srpskog ustanka 1813. godine. Tek nakon dugih borbi zauzele su ga osmanske snage predvođene leskovačkim Šašit-pašom. Zbog toga crkva zauzima posebno mesto u nacionalnoj istoriji, jer je bila svedok poslednjih dana jednog od presudnih razdoblja srpske borbe za slobodu.
Wikimedia/ManeI21
Vrkva Vaznesenja Gospodnjeg u Kožetinu
Skromna spolja, dragocena iznutra
Na prvi pogled, Kožetinska crkva ne ostavlja utisak monumentalnog hrama. Građena je u duhu srpske sakralne arhitekture s početka 19. veka, kada su okolnosti zahtevale jednostavnija graditeljska rešenja. Njena vrednost ne ogleda se u spoljašnjoj raskoši, već u autentičnosti i istorijskom značaju.
Unutrašnjost hrama ukrašena je živopisom, a freske i zidne predstave tokom vremena više puta su obnavljane i konzervirane. Posebnu pažnju privlači ikonostas za koji stručnjaci veruju da je rad nepoznatog ikonopisca iz prve polovine 19. veka. Time je odbačena ranija pretpostavka da je njegov autor poznati ikonopisac Živko Pavlović.
Upravo je taj ikonostas jedan od najzanimljivijih delova crkve za istraživače srpske umetnosti, jer svedoči o umetničkom stvaralaštvu nastalom neposredno posle ustaničkih godina.
Mesto gde istorija i vera govore istim jezikom
Tokom više od dva veka postojanja, Kožetinska crkva preživela je ratove, političke promene i različite društvene epohe. Ostala je duhovno središte lokalnog stanovništva i jedan od prepoznatljivih simbola Župe Aleksandrovačke.
Njena posebnost ogleda se u tome što se za nju ne vezuje samo jedna priča. Istovremeno je hram, istorijski spomenik, čuvar narodnog predanja i svedok ustaničke epohe. Malo je hramova Srpske pravoslavne crkve koji su u isto vreme bili duhovni dom vernika i deo odbrane jednog ustanka.
Kada se danas posmatra među brežuljcima župskog kraja, Kožetinska crkva deluje mirno i skromno. Ipak, njeni zidovi čuvaju priču o veri koja nije poklekla pred zabranama, o narodu koji je umeo da nadmudri moćnije od sebe i o vremenu kada je podizanje hrama značilo mnogo više od gradnje bogomolje. Bila je to gradnja nade da će sloboda opstati.
Crkva svetog Marka u Užicu otkriva slojeve prošlosti - od izgubljene brvnare i burnih istorijskih preokreta, do neobičnog zvonika, vrednih ikona i živog liturgijskog života koji traje bez prekida.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
U besedi za utorak 14. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ukazuje na merilo pred kojim padaju spoljašnja pripadnost, ime i poreklo, a ostaju samo srce i dela.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog mučenika Andreja Stratilata po starom, dok se po novom kalendaru obeležavaju Crkvena Nova godina i Prepodobni Simeon Stolpnik. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Egidija, opata, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Zbog izgradnje Hidroelektrane „Mratinje“ svetinja iz 16. veka morala je da bude rastavljena i preneta na novu lokaciju, zajedno sa dragocenim freskama, riznicom i svedočanstvima o srpskoj duhovnoj baštini.
Verni narod okupio se u porti novobeogradskog hrama, gde je patrijarh Porfirije uputio snažne poruke o veri, smirenju, radosti, pokajanju i miru, a bogat program okupio je i brojne izvođače duhovne i etno muzike.
Da li treba tražiti blagoslov pri svakom susretu, kako se obratiti kada ne znate ime sveštenika i šta učiniti kada sretnete episkopa, odgovori su jednostavniji nego što se često misli.
Bez komplikovanih koraka i namirnica koje morate posebno da kupujete, ovaj mekani kolač priprema se brzo, a završni dodir daju šećer u prahu i mirisna korica pomorandže.