BEOGRAD DOBIO NOVOG SVEŠTENIKA: Patrijarh Porfirije rukopoložio profesora Bogoslovskog fakulteta u sveštenički čin
Đakon dr Ivica Čairović postao sveštenik, dok je beseda poglavara Srpske pravoslavne crkve osvetlila put do Carstva Božjeg.
Arhitektonska posebnost nastala je kao odgovor na političke podele i svedoči o vremenu kada su vernici iz Banata pomagali oslobođenje Srbije.
Na prvi pogled, dva zvonika na Uspenskoj crkvi u Pančevu deluju kao neobična arhitektonska odluka. Međutim, iza tog rešenja ne stoji hir graditelja, već jasno istorijsko i identitetsko opredeljenje tadašnje srpske zajednice.
Hram Uspenja Presvete Bogorodice podignut je početkom 19. veka u sredini koja se nalazila na granici velikih carstava i političkih uticaja austrougarskog i srpskog. Upravo iz tog konteksta proisteklo je i objašnjenje koje je dao hroničar dr Borislav Jankulov: dva tornja predstavljaju srpski narod podeljen između dve carevine, ali okupljen oko jednog oltara i jedne vere, piše portal politika.rs. U kraćem narodnom tumačenju, Pančevci su to saželi u jednostavnu sliku "dva brata, s ove i one strane Dunava".
Ovakva simbolika nije nastala slučajno. Krajem 18. i početkom 19. veka Srbi u Banatu, tada pod austrougarskom vlašću, aktivno su pomagali ustanak u Srbiji. Pomoć je stizala u novcu, hrani i oružju, često uprkos zvaničnim zabranama. Kao znak zahvalnosti, vožd Karađorđe Petrović poslao je građu za pečenje opeke, čime je neposredno pomogao izgradnju crkve. Upravo u toj vezi između dve obale Dunava i dva politička prostora treba tražiti i ideju o dvostrukom zvoniku.
Izgradnja hrama odvijala se brzo za tadašnje prilike. Nakon prve, skromne drvene kapele iz 1796. godine, vernici su otkupili plac i 1807. godine položili temelje nove crkve. Već 1810. godine završeni su i zvonici, koji su postali dominantan deo panorame Pančeva. Gradnja je finansirana prilozima vernika i dobrotvora, a iznosi su za to vreme bili izuzetno veliki, što govori o značaju koji je hram imao za lokalnu zajednicu.
Arhitektonski, crkva je donela novine u pravoslavno graditeljstvo Banata. Projektovana je sa centralnom osnovom i neobičnim rešenjem male kapele na vrhu zvonika, što je u to vreme bila retkost. Podigli su je pančevački majstori Gasals i Fridrih Kverfeld, a već nekoliko godina po završetku dobila je i sat i zvona.
Posebnu vrednost ima ikonostas, prvi zidani ikonostas u srpskom pravoslavlju. Njegove ikone izradio je slikar Konstantin Danil, koji je upravo zahvaljujući ovom poslu stekao ugled i kasnije radio u više crkava širom Banata.
Sudbina zvona pratila je istorijske lomove. Tokom Prvog svetskog rata austrougarska vojska ih je uklonila i pretopila za vojne potrebe. Nova su postavljena 1928. godine, zahvaljujući daru veleposednika Petra Miloradovića. Najveće zvono naručeno je u Gracu, dok su ostala izrađena u zemunskoj livnici "Pantelić".
Jedan od zanimljivijih detalja danas je vezan za sat u desnom tornju. Njegov mehanizam prenosi vreme i na levi toranj, koji je u unutrašnjosti prazan. Nekada se sat navijao ručno, zatim je prešao na električni pogon, a danas je povezan sa satelitskim sistemom, pa se automatski usklađuje pri promeni vremena ili prekidu napajanja.
Uspenska crkva je kroz vreme obnavljana, naročito u periodu između dva rata, kada je dobila današnji spoljašnji izgled. Danas je zaštićena kao kulturno dobro i predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola Pančeva.
Dva zvonika, zbog kojih je često nazivaju "crkvom s dva tornja", nisu tek arhitektonska posebnost. Oni su svedočanstvo jednog istorijskog trenutka u kojem je vera bila mesto okupljanja naroda podeljenog granicama, ali ne i identitetom.
Đakon dr Ivica Čairović postao sveštenik, dok je beseda poglavara Srpske pravoslavne crkve osvetlila put do Carstva Božjeg. U drevnoj svetinji, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o Hristovom silasku u smrt kao pobedi nad najvećim neprijateljem čoveka, dok su vernici poneli snažnu poruku nade i utehe. Poglavar Srpske pravoslavne crkve i američki izaslanik Paolo Zampoli otvorili su teme poverenja, identiteta i buduće saradnje, u razgovoru koji je spojio dve perspektive i dva pristupa savremenim odnosima. U prisustvu predstavnika Srbije i Ambasade Rusije, kao i arhijereja Srpske pravoslavne crkve, svečanost u Novom Sadu prerastao je diplomatski protokol i dobio snažnu duhovnu i simboličku dimenziju kroz poruke o veri i jedinstvu.
Od pretopljenih zvona do sata povezanog sa satelitom
BEOGRAD DOBIO NOVOG SVEŠTENIKA: Patrijarh Porfirije rukopoložio profesora Bogoslovskog fakulteta u sveštenički čin
PATRIJARH PORFIRIJE POSLAO PORUKU KOJA SE PAMTI: Velika subota u Pećkoj patrijaršiji (FOTO)
Patrijarh srpski Porfirije razgovarao sa visokim predstavnikom američke administracije
PATRIJARH PORFIRIJE U CENTRU PAŽNJE NA OTVARANJU RUSKOG KONZULATA: Poruke koje su odjeknule Novim Sadom
Crkva svetog Marka u Užicu otkriva slojeve prošlosti - od izgubljene brvnare i burnih istorijskih preokreta, do neobičnog zvonika, vrednih ikona i živog liturgijskog života koji traje bez prekida.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Od Studenice i Žiče do Ostroga i Dečana, hodočasnici širom Srbije i regiona biraju da najveći hrišćanski praznik obeleže kroz liturgiju, boravak u konacima i duhovno sabranje, spajajući vekovne običaje sa ličnim doživljajem vere.
U selu Banjica kod Čačka čuvaju se mošti Svetog Jovana Stjeničkog, a nedaleko od hrama nalazi se izvor kome vernici pripisuju brojna čuda.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Od krika na krstu do reči koje podižu iz beznađa: zašto su rani hrišćani sačuvali baš ove trenutke u izvornom obliku.
Iako se priprema od istih osnovnih sastojaka, svaka kuhinja mu daje svoj potpis, čuvajući duh jela koje je preživelo generacije.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.