Na liturgiji u hramu Svetog Dimitrija poglavar SPC govorio o slabosti čoveka, snazi poverenja i putu koji ostaje otvoren za svakoga, dok je rukopoloženje novog đakona dalo događaju posebnu težinu i simboliku novog početka.
Na Novom Beogradu, u hramu Svetog velikomučenika Dimitrija, četvrta nedelja Velikog posta protekla je u znaku tišine koja ne pritiska, već sabira. Dan posvećen Svetom Jovanu Lestvičniku, svetitelju čije delo Lestvica vekovima služi kao putokaz onima koji traže unutrašnje uzrastanje, dobio je svoj savremeni odjek u liturgijskom sabranju kojim je načalstvovao patrijarh srpski Porfirije.
U prostoru ispunjenom vernicima, gde se molitva prepliće sa tihim uzdasima i pogledima uprtim ka oltaru, liturgija nije bila samo obred – bila je susret. Uz Patrijarha su služili episkopi Stefan i Petar, zajedno sa sveštenstvom Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, dajući ovom sabranju punoću crkvenog jedinstva.
Foto: SPC
Hram Svetog Dimitrija na Novom Beogradu
Vera nije mera savršenstva, već početak puta
U središtu liturgijskog događaja bila je poruka koja ne traži mnogo reči, ali zahteva iskrenost: vera nije savršenstvo, već pokret. Patrijarh Porfirije se obratio vernicima rečima koje su odjeknule jednostavno, ali duboko:
- Bog je ljubav i On hoće da mu svi pristupe, da mu svi priđu i oni koji imaju veru, i oni koji imaju slabašnu veru, pa i oni koji nemaju veru. Svima koji imaju muku, bilo kakav problem, bilo kakvo iskušenje, otvoren je put ljubavi Božje. Nikog ne odbacuje, ali da bi mogli da prepoznaju, oni koji pristupaju Gospodu, Njega kao Lekara duša i tela naših, sam Gospod je rekao tada, i govori kroz vekove, govori i nama danas, i tako će biti do Drugog Njegovog, Hristovog, dolaska: Potrebno je da imate vere. Naravno, zato Gospod i kaže nesrećnom ocu bolesnog sina u današnjoj jevanđeljskoj priči: Ako možeš verovati, biće isceljenja; znajući da je njegova vera slabašna, da je nema, znajući da je vera svakog od nas slabašna.
Ove reči predstavljaju ogledalo u koje svako može da se zagleda bez straha od osude. U njima se nazire temeljna poruka posta: čovek ne dolazi pred Boga kao završen, već kao onaj koji traži isceljenje.
Novi đakon kao živi nastavak duhovne lestvice
Poseban trenutak liturgije bio je čin rukopoloženja. U čin đakona rukopoložen je Vladimir Jović, diplomirani teolog i službenik Kabineta Patrijarha, čime je ovo sabranje dobilo i dimenziju ličnog početka – nečijeg novog puta služenja Crkvi. Taj trenutak nije bio samo administrativni čin, već potvrda da se duhovni put, o kojem govori Lestvica, nastavlja i danas, kroz konkretne živote i odluke.
U danu posvećenom uspinjanju duše, liturgija na Novom Beogradu pokazala je da taj put ne počinje visoko, već iz onoga gde čovek jeste – sa verom kakvu ima. I upravo tu, na toj početnoj tački, kako je poručio Patrijarh, otvara se prostor u kojem Bog ne odbacuje, već prima.
Vernici svih generacija osjetili su snagu molitve i zajedništva, podsećajući se da jedini pravi kompas kroz život vodi kroz Hrista, ljubav i nesebično služenje bližnjima.
Vernici su se sabrali na Vračaru povodom praznika posvećenog pobedi poštovanja svetih ikona, dok je patrijarh govorio o veri kao temelju svakog ljudskog izbora i upozorio da bez istine Jevanđelja nema ni istinskog života.
Kroz učenja Svetog Grigorija Palame i primere iz Jevanđelja poglavar SPC je u besedi podsetio vernike koliko molitva, poniznost i istinska vera oblikuju naš život i zajednicu, dok je mladog službenika Sinoda rukopoložio u čin đakona.
Čovek koji se slučajno zatekao pored deponije reagovao je u presudnom trenutku i na taj način spasao dete, dok nadležni pokušavaju da razjasne okolnosti koje su dovele do ovog uznemirujućeg događaja.
Ovaj ugodnik Božji iz prvih vekova hrišćanstva ostavio je snažno svedočanstvo o hrabrosti: pomagao je zatvorenicima, javno ispovedio Hrista i nadživeo teška mučenja.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve u besedi u hramu Svetog Georgija poručio da se istinska pobeda ne meri moći, već vernošću Hristovom pozivu i zajednicom koja prevazilazi pravila ovog sveta.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Na praznik Svetog velikomučenika Dimitrija, vernici su slušali reči koje podstiču na preispitivanje u svakodnevnom životu i pozivaju na ljubav čak i prema onima koji nas mrze.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
Tumačeći priču o bogatašu i Lazaru, poglavar Srpske pravoslavne crkve istakao da Gospod nije socijalni reformator, već Bog ljubavi koji svakom daje ono što mu je potrebno za spasenje.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve u besedi u hramu Svetog Georgija poručio da se istinska pobeda ne meri moći, već vernošću Hristovom pozivu i zajednicom koja prevazilazi pravila ovog sveta.
Od promocija i predavanja do liturgije i svečane litije, višednevni program donosi bogat sadržaj i centralne događaje koji svake godine okupljaju veliki broj posetilaca.
U hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Topčideru vladika Dositej je na praznik Svetog vladike Nikolaja rukopoložio dugogodišnjeg đakona i pojca Željka Jovanovića u sveštenički čin.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U besedi za sredu 4. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Žički i Ohridski objašnjava kako se čovekov unutrašnji pogled može neprimetno zamutiti i zašto to utiče na njegovu sposobnost da prepozna istinu.