Na liturgiji u hramu Svetog Dimitrija poglavar SPC govorio o slabosti čoveka, snazi poverenja i putu koji ostaje otvoren za svakoga, dok je rukopoloženje novog đakona dalo događaju posebnu težinu i simboliku novog početka.
Na Novom Beogradu, u hramu Svetog velikomučenika Dimitrija, četvrta nedelja Velikog posta protekla je u znaku tišine koja ne pritiska, već sabira. Dan posvećen Svetom Jovanu Lestvičniku, svetitelju čije delo Lestvica vekovima služi kao putokaz onima koji traže unutrašnje uzrastanje, dobio je svoj savremeni odjek u liturgijskom sabranju kojim je načalstvovao patrijarh srpski Porfirije.
U prostoru ispunjenom vernicima, gde se molitva prepliće sa tihim uzdasima i pogledima uprtim ka oltaru, liturgija nije bila samo obred – bila je susret. Uz Patrijarha su služili episkopi Stefan i Petar, zajedno sa sveštenstvom Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, dajući ovom sabranju punoću crkvenog jedinstva.
Foto: SPC
Hram Svetog Dimitrija na Novom Beogradu
Vera nije mera savršenstva, već početak puta
U središtu liturgijskog događaja bila je poruka koja ne traži mnogo reči, ali zahteva iskrenost: vera nije savršenstvo, već pokret. Patrijarh Porfirije se obratio vernicima rečima koje su odjeknule jednostavno, ali duboko:
- Bog je ljubav i On hoće da mu svi pristupe, da mu svi priđu i oni koji imaju veru, i oni koji imaju slabašnu veru, pa i oni koji nemaju veru. Svima koji imaju muku, bilo kakav problem, bilo kakvo iskušenje, otvoren je put ljubavi Božje. Nikog ne odbacuje, ali da bi mogli da prepoznaju, oni koji pristupaju Gospodu, Njega kao Lekara duša i tela naših, sam Gospod je rekao tada, i govori kroz vekove, govori i nama danas, i tako će biti do Drugog Njegovog, Hristovog, dolaska: Potrebno je da imate vere. Naravno, zato Gospod i kaže nesrećnom ocu bolesnog sina u današnjoj jevanđeljskoj priči: Ako možeš verovati, biće isceljenja; znajući da je njegova vera slabašna, da je nema, znajući da je vera svakog od nas slabašna.
Ove reči predstavljaju ogledalo u koje svako može da se zagleda bez straha od osude. U njima se nazire temeljna poruka posta: čovek ne dolazi pred Boga kao završen, već kao onaj koji traži isceljenje.
Novi đakon kao živi nastavak duhovne lestvice
Poseban trenutak liturgije bio je čin rukopoloženja. U čin đakona rukopoložen je Vladimir Jović, diplomirani teolog i službenik Kabineta Patrijarha, čime je ovo sabranje dobilo i dimenziju ličnog početka – nečijeg novog puta služenja Crkvi. Taj trenutak nije bio samo administrativni čin, već potvrda da se duhovni put, o kojem govori Lestvica, nastavlja i danas, kroz konkretne živote i odluke.
U danu posvećenom uspinjanju duše, liturgija na Novom Beogradu pokazala je da taj put ne počinje visoko, već iz onoga gde čovek jeste – sa verom kakvu ima. I upravo tu, na toj početnoj tački, kako je poručio Patrijarh, otvara se prostor u kojem Bog ne odbacuje, već prima.
Vernici svih generacija osjetili su snagu molitve i zajedništva, podsećajući se da jedini pravi kompas kroz život vodi kroz Hrista, ljubav i nesebično služenje bližnjima.
Vernici su se sabrali na Vračaru povodom praznika posvećenog pobedi poštovanja svetih ikona, dok je patrijarh govorio o veri kao temelju svakog ljudskog izbora i upozorio da bez istine Jevanđelja nema ni istinskog života.
Kroz učenja Svetog Grigorija Palame i primere iz Jevanđelja poglavar SPC je u besedi podsetio vernike koliko molitva, poniznost i istinska vera oblikuju naš život i zajednicu, dok je mladog službenika Sinoda rukopoložio u čin đakona.
Ovaj praznik čuva sećanje na pronalazak svetinje na Golgoti, njeno odnošenje u Persiju i povratak u Jerusalim, uz priču o caru Irakliju koji je Krst poneo bosonog.
Praznik Vozdviženja Časnog krsta posvećen je sećanju na pronalazak svetinje na Golgoti i njeno vraćanje u Jerusalim, a crkveni tipik za ovaj dan propisuje poseban oblik uzdržanja.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
U Nedelju Svetih Otaca, poglavar Srpske pravoslavne crkve besedio je o Božijoj prisutnosti i jedinstvu – a mladom jereju ukazano je posebno poverenje i blagoslov.
Na praznik Rođenja Presvete Bogorodice patrijarh srpski služio je liturgiju u Sabornoj crkvi u Beogradu, a tokom bogosluženja u svešteni čin đakona rukopoložen je Filip Vuletaš.
Svetinja čiji su temelji osvećeni 2008. godine nalazi se nadomak četiri fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a u njoj se bogoslužbeni život odvija već više od deset godina.
Pred novim hramom Sabora Svetog arhangela Gavrila patrijarha srpskog dočekali mitropolit Hrizostom, arhijereji, sveštenstvo, monaštvo i brojni verni narod.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
Pred novim hramom Sabora Svetog arhangela Gavrila patrijarha srpskog dočekali mitropolit Hrizostom, arhijereji, sveštenstvo, monaštvo i brojni verni narod.
U besedi za subotu 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je svojom rečju i životom razotkrivao zlo i upozorava na strah zbog kojeg čovek ćuti pred onim što zna da nije dobro.