KAD JE UKAZIVANJE NA TUĐE GREŠKE GREH, A KAD MILOST: Sveštenik napravio jasno razgraničenje i objasnio kad ne treba ćutati
Razlika između osude i brige za bližnjeg je u motivu.
Oslanjajući se na logiku da je prvi stvoren čovek ujedno morao biti i prvi koji je umro, ljudi su uvereni da je Adam prvi i umro.
Smrt je oduvek bila jedna od onih tema koje istovremeno plaše i intrigiraju ljude. Kroz istoriju, ali i danas, ona pokreće brojna pitanja o smislu života, njegovom početku i kraju.
Nije neobično što se upravo u detinjstvu prvi put javlja radoznalost o ovoj temi, često kroz naizgled jednostavna, ali suštinski duboka pitanja.
Jedno od najčešćih jeste - ko je bio prvi čovek koji je umro?
Roditelji se u tim trenucima često nađu u nedoumici kako da odgovore. U želji da zaštite dete ili da pojednostave priču, neretko daju netačne ili nepotpune odgovore.
Mnogi, na primer, pogrešno kažu da je to bio Adam, oslanjajući se na logiku da je prvi stvoren čovek ujedno morao biti i prvi koji je umro.
Međutim, takav odgovor ne odgovara biblijskom predanju i može dovesti do dodatne zabune.
Sa druge strane, u hrišćanskom, odnosno pravoslavnom učenju, pitanje smrti ne može se posmatrati odvojeno od pitanja čovekovog odnosa sa Bogom. Smrt se ne shvata samo kao biološki kraj, već i kao posledica udaljavanja od Tvorca.
Upravo zato, odgovor na pitanje o prvom čoveku koji je umro ima i svoje dublje značenje.
Na ovo često postavljano pitanje odgovario je otac Dejan Krstić jednoj vernici, koja je otvoreno priznala da nije znala svom desetogodišnjem unuku da kaže ko je prvi čovek koji je umro.
- Prema Bibliji, prvi čovek koji je umro bio je Avelj, sin Adama i Eve. Njega je ubio njegov brat Kain, i to se smatra prvim ubistvom i to je prva telesna smrt u ljudskoj istoriji. Postoji i dublje tumačenje da su Adam i Eva već posle greha doživeli duhovnu smrt, odnosno udaljavanje od Boga, ali nisu odmah telesno umrli. Zato se uobičajeno kaže da je Avelj prvi koji je stvarno umro. Jednostavno objašnjenje za dete bi bilo da je prvi koji je umro bio Avelj, koga je ubio njegov brat Kain - objasnio je otac Dejan.
Razlika između osude i brige za bližnjeg je u motivu. Crkva uči da Gospod nije dužan da ispuni svaku ljudsku želju, već da čoveku daruje ono što je za njegovo spasenje. Crni barjak i crnina kad neko blizak umre predstavljaju znak tuge i poštovanja prema preminulom, ali spadaju u domen običaja. Plamen sveće podseća na svetlost Hristovu koja obasjava čovekov put, ali i na unutrašnju težnju svakog čoveka da se očisti, uzdigne i približi Bogu.


KAD JE UKAZIVANJE NA TUĐE GREŠKE GREH, A KAD MILOST: Sveštenik napravio jasno razgraničenje i objasnio kad ne treba ćutati
OVE VAM ŽELJE BOG NIKAD NEĆE ISPUNITI, PA MAKAR MU SE I PO CEO DAN MOLILI: Otac Dejan o pitanju koje muči mnoge vernike
ŠTA SA BARJAKOM I CRNINOM KAD PROĐE GODIŠNJICA: Sveštenik kaže da ih treba skloniti, a evo i gde i kako
SME LI SVEĆA KOJA SE UGASILA NA GROBU DA SE VRAĆA KUĆI? Sveštenik rešava jednu od najvećih nedoumica vernika
Spontani pobačaj često ne donosi samo tugu, već i niz teških pitanja, preispitivanja i unutrašnjih borbi.
Od listića palme se priprema čaj po posebnom receptu.
Šta god čovek obeća u zanosu, strahu ili jakim emocijama – to ga kasnije može vezati više nego što je u stanju da ponese, istakao je otac Dejan.
Suština ove prakse nije zabrana radi zabrane, već očuvanje smisla posta.
Svetogorski duhovnik objasnio je da, kada se reči pretvore u teret, treba posegnuti za jednostavnost koja razbija strah i vraća mir u molitvu.
U besedi za sredu 4. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Žički i Ohridski objašnjava kako se čovekov unutrašnji pogled može neprimetno zamutiti i zašto to utiče na njegovu sposobnost da prepozna istinu.
Svetogorski starac opisuje zašto se vera ne gubi odjednom, nego polako, i zašto se povratak ne dešava preko noći, već kroz godine borbe i upornosti.
Stariji muškarac iz Ufe mesecima je obijao hramove tražeći novac za osnovne potrebe, a potom se vraćao na ista mesta, pokušavajući da na neobičan način umiri savest i ispravi ono što je učinio
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Smisao i značaj ovog praznika, dana koji povezuje Vaskrsenje i dolazak Svetog Duha, objašnjava teolog Branislav Ilić.
U besedi za sredu 4. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Žički i Ohridski objašnjava kako se čovekov unutrašnji pogled može neprimetno zamutiti i zašto to utiče na njegovu sposobnost da prepozna istinu.
Jednostavna riba iz atonskih kuhinja otkriva kako se od nekoliko osnovnih namirnica pravi jelo koje spaja post, tradiciju i miris Mediterana