KAD JE UKAZIVANJE NA TUĐE GREŠKE GREH, A KAD MILOST: Sveštenik napravio jasno razgraničenje i objasnio kad ne treba ćutati
Razlika između osude i brige za bližnjeg je u motivu.
Oslanjajući se na logiku da je prvi stvoren čovek ujedno morao biti i prvi koji je umro, ljudi su uvereni da je Adam prvi i umro.
Smrt je oduvek bila jedna od onih tema koje istovremeno plaše i intrigiraju ljude. Kroz istoriju, ali i danas, ona pokreće brojna pitanja o smislu života, njegovom početku i kraju.
Nije neobično što se upravo u detinjstvu prvi put javlja radoznalost o ovoj temi, često kroz naizgled jednostavna, ali suštinski duboka pitanja.
Jedno od najčešćih jeste - ko je bio prvi čovek koji je umro?
Roditelji se u tim trenucima često nađu u nedoumici kako da odgovore. U želji da zaštite dete ili da pojednostave priču, neretko daju netačne ili nepotpune odgovore.
Mnogi, na primer, pogrešno kažu da je to bio Adam, oslanjajući se na logiku da je prvi stvoren čovek ujedno morao biti i prvi koji je umro.
Međutim, takav odgovor ne odgovara biblijskom predanju i može dovesti do dodatne zabune.
Sa druge strane, u hrišćanskom, odnosno pravoslavnom učenju, pitanje smrti ne može se posmatrati odvojeno od pitanja čovekovog odnosa sa Bogom. Smrt se ne shvata samo kao biološki kraj, već i kao posledica udaljavanja od Tvorca.
Upravo zato, odgovor na pitanje o prvom čoveku koji je umro ima i svoje dublje značenje.
Na ovo često postavljano pitanje odgovario je otac Dejan Krstić jednoj vernici, koja je otvoreno priznala da nije znala svom desetogodišnjem unuku da kaže ko je prvi čovek koji je umro.
- Prema Bibliji, prvi čovek koji je umro bio je Avelj, sin Adama i Eve. Njega je ubio njegov brat Kain, i to se smatra prvim ubistvom i to je prva telesna smrt u ljudskoj istoriji. Postoji i dublje tumačenje da su Adam i Eva već posle greha doživeli duhovnu smrt, odnosno udaljavanje od Boga, ali nisu odmah telesno umrli. Zato se uobičajeno kaže da je Avelj prvi koji je stvarno umro. Jednostavno objašnjenje za dete bi bilo da je prvi koji je umro bio Avelj, koga je ubio njegov brat Kain - objasnio je otac Dejan.
Razlika između osude i brige za bližnjeg je u motivu. Crkva uči da Gospod nije dužan da ispuni svaku ljudsku želju, već da čoveku daruje ono što je za njegovo spasenje. Crni barjak i crnina kad neko blizak umre predstavljaju znak tuge i poštovanja prema preminulom, ali spadaju u domen običaja. Plamen sveće podseća na svetlost Hristovu koja obasjava čovekov put, ali i na unutrašnju težnju svakog čoveka da se očisti, uzdigne i približi Bogu.


KAD JE UKAZIVANJE NA TUĐE GREŠKE GREH, A KAD MILOST: Sveštenik napravio jasno razgraničenje i objasnio kad ne treba ćutati
OVE VAM ŽELJE BOG NIKAD NEĆE ISPUNITI, PA MAKAR MU SE I PO CEO DAN MOLILI: Otac Dejan o pitanju koje muči mnoge vernike
ŠTA SA BARJAKOM I CRNINOM KAD PROĐE GODIŠNJICA: Sveštenik kaže da ih treba skloniti, a evo i gde i kako
SME LI SVEĆA KOJA SE UGASILA NA GROBU DA SE VRAĆA KUĆI? Sveštenik rešava jednu od najvećih nedoumica vernika
Otac Dejan je ukazao da se u crkvi vodi računa o poretku tokom bogosluženja i da on ima svoju svrhu.
Ad i pakao nisu sinonimi.
Pravo pokajanje nikada ne isključuje preuzimanje odgovornosti za učinjeno zlo, ističe otac Dejan.
Običaje treba poštovati, ali ne treba od njih praviti merilo ljubavi i vernosti prema upokojenom, istakao je otac Dejan.
Jedna kratka pouka velikog duhovnika i pustinjaka govori o tri misli koje lako mogu da zaokupe čoveka i zbog kojih zaboravlja da ceni ono što već ima.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
Đurđević je ukazao i na to da posetioci ne mogu očekivati da će im monasi u svakom trenutku biti dostupni, jer život u manastiru podrazuma i poštovanje dnevnog poretka.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve istakao značaj brige o čoveku kao celovitoj ličnosti, posebno ukazavši na mesto molitve u zdravstvenim ustanovama.