Duhovna riznica 29.01.2026 | 15:57

KAD JE UKAZIVANJE NA TUĐE GREŠKE GREH, A KAD MILOST: Sveštenik napravio jasno razgraničenje i objasnio kad ne treba ćutati

Slika Autora
Autor: M.M.
KAD JE UKAZIVANJE NA TUĐE GREŠKE GREH, A KAD MILOST: Sveštenik napravio jasno razgraničenje i objasnio kad ne treba ćutati
Shutterstock/fizkes Šta uvek odaje lažova?

Razlika između osude i brige za bližnjeg je u motivu.

Pravoslavno učenje već vekovima upozorava da osuđivanje i stalno zadiranje u tuđe postupke nisu put koji vodi duhovnom miru i spasenju. Umesto bavljenja tuđim greškama, čovek je, prema rečima svetih otaca, pozvan da se okrene sebi, da preispituje sopstveno srce i da radi na sopstvenom duhovnom uzrastanju, bez osuđivanja drugih.

U Svetom pismu i predanju Crkve jasno se naglašava da osuda bližnjeg često nastaje iz gordosti i udaljava čoveka od Boga. Gledanje tuđih grehova, uz istovremeno zanemarivanje sopstvenih slabosti, smatra se jednom od najvećih duhovnih zamki.

Shutterstock/KoldunovaAnna
Ljudima uvek treba prići s ljubavlju, čak i kad greše

 

Pravoslavlje uči da se čovek ne spašava time što će ukazivati na tuđe padove, već smirenjem, pokajanjem i trudom da popravi sebe.

Upravo o ovoj temi jedno pitanje postavila je vernica ocu Dejanu Krstiću. Ona je izrazila dilemu sa kojom se suočavaju mnogi vernici: da li je greh primećivati tuđe grehe i reći osobi gde greši, skrenuti joj pažnju ako sama to ne uviđa, i da li se u takvom postupku krije sopstvena gordost.

Otac Dejan je na to pitanje odgovorio naglašavajući razliku između osude i brige za bližnjeg. Kako je istakao, samo primećivanje tuđih grehova nije samo po sebi greh.

Printscreen/SPC
Otac Dejan Krstić

 

- Primećivanje tuđih grehova samo po sebi nije greh. Greh nastaje ako to činimo iz gordosti, osude, želje da se pokažemo ili da drugog ponizimo. Ako nekome skrećemo pažnju iskreno, iz ljubavi i sa željom da mu pomognemo da se spasi, onda to nije greh, nego delo milosti - naveo je otac Dejan.

On je dodatno pojasnio da je od presudne važnosti način na koji se nekome obraćamo, ali i unutrašnji motiv sa kojim to činimo. Prema njegovim rečima, savet ne treba davati impulsivno, sa visine ili u afektu, već smireno i sa molitvom.

- Važno je da govorimo s ljubavlju, ne omalovažavajući, u trenutku kada će osoba moći da primi savet i činimo to sa smirenjem i molitvom. Tada je sve čin ljubavi, a ne gordosti - poručio je otac Dejan.