RADITE OVO I NIJEDAN DEMON NEĆE SMETI DA VAM SE PRIBLIŽI! Sveti Justin Ćelijski otkrio čime i kako se pobeđuje i najveće zlo
Dok joj se anđeli klanjaju, demoni pred njom ustuknu, jer u njoj vide pobedu čoveka nad zlom.
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti.
U pravoslavnoj duhovnosti izraz "čisto srce“ ne označava osećaj lične ispravnosti ili spoljašnje ispunjavanje verskih pravila. Čisto srce je unutrašnje stanje čoveka, dubina bića u kojoj nema razdvojenosti između misli, reči i dela, i u kojoj nema skrivene borbe protiv bližnjeg, Boga ili samog sebe.
Srce, u pravoslavnom shvatanju, nije samo sedište emocija, već središte cele ličnosti. U njemu se susreću um, volja, osećanja i savest. Kada Crkva govori o čistoći srca, ona govori o stanju u kojem čovek više ne gleda svet kroz strasti, povrede i unutrašnje rascepe, već kroz smirenje i istinu.
Takvo srce ne traži potvrdu svoje dobrote, ne meri se u odnosu na druge i ne opravdava sebe.
Čisto srce se ne prepoznaje po spoljašnjoj "korektnosti“, već po unutrašnjem miru. Ono ne znači da čovek nema iskušenja, već da se ne poistovećuje sa njima. Takvo srce ume da ćuti kada je napadnuto, da se moli kada je povređeno i da ne žuri da sudi.
Ono ne traži krivce, već razlog za pokajanje u sebi. U njemu nema potrebe da se bude u pravu po svaku cenu, jer je važnije sačuvati mir i ljubav.
Međutim, jedna od najvećih duhovnih obmana jeste uverenje da smo dobri ljudi samo zato što nismo učinili "nešto loše“. U svakodnevnom životu lako se naviknemo na sitne unutrašnje pokrete koji razaraju srce, ali ih ne primećujemo jer su postali deo naše normalnosti.
Sveti oci često upozoravaju da je najopasnija strast ona koja se ne prepoznaje. Kada čovek veruje da je već dobar, prestaje da se menja. Kada veruje da mu je srce čisto, prestaje da ga ispituje. Zato pravoslavlje ne insistira na samoproceni, već na trezvenosti – stalnoj pažnji prema unutrašnjem životu.
O toj jednostavnoj, ali neumoljivoj istini, jasno je govorio i starac Jefrem Arizonski, čije reči sabiraju suštinu pravoslavnog pogleda na čistoću srca:
"Kad god u sebi primetimo zlobu, zavist, osuđivanje, roptanje, ili bilo šta demonsko, moramo shvatiti da nemamo čisto srce. Činjenica da smo uvređeni, uznemireni i ogorčeni, pokazuje da naše srce nije čisto. Čoveku nije potrebno nikakvo veliko znanje niti obrazovanje, da bi dostigao čistotu srca!"
Dok joj se anđeli klanjaju, demoni pred njom ustuknu, jer u njoj vide pobedu čoveka nad zlom.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka.
Smirenje, strpljenje i prihvatanje su put kojim se stiče pravi mir, dok želja da utičemo na tuđe ponašanje često samo otkriva naše nedostatke.
Sveti oci često govore da strasti i grehovi, ukoliko im se čovek preda, ne razaraju samo duševni mir, već mogu da oslabe i telesne snage.
Smirenje ne znači ponižavanje sebe, već sposobnost da čovek prizna svoje slabosti, bez potrebe da stalno dokazuje drugima koliko vredi.
Pravoslavno iskustvo kroz vekove svedoči da je tišina ogledalo duše - u njoj nema skrivanja ni opravdanja.
Kada se duša smiri pred Gospodom, utišaju se i nemiri koji potresaju čovekovo srce.
Pravoslavno predanje uči da je nemir jedno od glavnih sredstava kojim se čovek slabi iznutra.
U duhovnom smislu, preterana usmerenost na telesno zadovoljstvo zarobljava dušu i odvraća čoveka od Boga i viših, duhovnih ciljeva.
Običaje treba poštovati, ali ne treba od njih praviti merilo ljubavi i vernosti prema upokojenom, istakao je otac Dejan.
U besedi za sredu 11. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava da će nestati zemlja i dela na njoj, ali ne i odgovornost čoveka pred Bogom.
Svetogorski starac objašnjava šta se događa u čoveku kada se smiri, zadobije blagodat Božiju i prestane da dozvoljava brigama da mu zavladaju dušom.
Porodica Maraš prošlog leta došla je u manastir sa željom da dobije dete, a nekoliko nedelja kasnije Milena je saznala da je trudna. Dečaku su dali ime po Svetom Jakovu Tumanskom, a danas su ga doveli da primi Svetu tajnu krštenja.
Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
Posebnu umetničku vrednost predstavlja ikonostas od orahovog drveta, izrađen 1833. godine.
Svetogorski starac objašnjava šta se događa u čoveku kada se smiri, zadobije blagodat Božiju i prestane da dozvoljava brigama da mu zavladaju dušom.
Njihov život bio je ispunjen propovedanjem, služenjem Crkvi, stradanjem i podnošenjem različitih iskušenja.
Porodica Maraš prošlog leta došla je u manastir sa željom da dobije dete, a nekoliko nedelja kasnije Milena je saznala da je trudna. Dečaku su dali ime po Svetom Jakovu Tumanskom, a danas su ga doveli da primi Svetu tajnu krštenja.