ČAK I DA SE SVI ZLI LJUDI OKRENU PROTIV VAS, U OVOM SLUČAJU VAM NEĆE MOĆI NIŠTA! Savet Svetog Tihona Zadonskog bogatstva vredan
Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao.
Kada se duša smiri pred Gospodom, utišaju se i nemiri koji potresaju čovekovo srce.
U vremenu ubrzanog života, kada čovek često trči za obavezama i prolaznim stvarima, unutrašnji mir postaje sve ređa i dragocenija vrlina. Mnogi traže spokoj u spoljašnjim okolnostima, u promeni mesta, posla ili okruženja, ali pravoslavna duhovnost vekovima podseća da se pravi mir ne nalazi izvan čoveka, već u njegovom odnosu sa Bogom.
Kada se duša smiri pred Gospodom, utišaju se i nemiri koji potresaju čovekovo srce.
Sveti oci su učili da nemir najčešće dolazi iz gordosti, nestrpljenja i stalne potrebe da čovek nametne svoju volju drugima. Tada se rađaju rasprave, svađe i razdor, a čovek gubi sposobnost da vidi bližnjeg kao brata.
Nasuprot tome, smirenje i krotost donose blagodat koja menja ne samo onoga ko je nosi, već i sve oko njega.
Smiren čovek ne podiže glas, ne traži pravdu za sebe po svaku cenu i ne uzvraća zlom na zlo, već nastoji da sačuva mir srca.
Takav mir ne nastaje odjednom niti bez truda. On se gradi kroz molitvu, strpljenje i stalnu borbu sa sopstvenim mislima.
U pravoslavnom predanju često se naglašava da čovek najpre mora da pobedi nemir u sebi, jer tek tada može da pomogne drugima. Kada se srce očisti od gneva, zavisti i osude, tada se u njemu rađa tišina u kojoj se jasnije oseća prisustvo Božje.
U takvom stanju čovek postaje tih, ali snažan svedok vere. Ljudi pored njega osećaju olakšanje, jer se u njegovom ponašanju ne nalaze ni pretnja ni osuda. Mir koji nosi u sebi prenosi se na porodicu, prijatelje i svakoga ko mu priđe. Zbog toga su mnogi podvižnici govorili da je unutrašnji mir jedan od najvećih darova koje čovek može da donese svetu.
O tome je govorio i veliki ruski svetitelj, Sveti Serafim Sarovski, čije su reči ostale duboko ukorenjene u pravoslavnoj duhovnosti:
"Ako smirite sebe pred Bogom i umirite se kako Bog zapoveda, vi ste mnoštvo ljudi spasili. Ako se pojavite kao miran čovek, ljudi bi nekako da uđu u taj vaš mir i obrnuto, ljudi će bežati od nemirnog i prekog karaktera".
Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao.
Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.
Oprost ne znači zaboraviti sve što se dogodilo niti opravdati zlo koje je učinjeno, već osloboditi srce mržnje i prepustiti sud Bogu.
Crkva podseća da rat nikada ne donosi istinsku pobedu, već samo stradanje, razaranje i nove podele među ljudima.
Smirenje ne znači ponižavanje sebe, već sposobnost da čovek prizna svoje slabosti, bez potrebe da stalno dokazuje drugima koliko vredi.
Pravoslavno iskustvo kroz vekove svedoči da je tišina ogledalo duše - u njoj nema skrivanja ni opravdanja.
Pravoslavno predanje uči da je nemir jedno od glavnih sredstava kojim se čovek slabi iznutra.
Smirenje se u pravoslavlju smatra vrhunskom vrlinom ne zato što potiskuje druge vrline, već zato što ih u sebi sabira i osmišljava.
Devetogodišnji Marko i njegova majka, u blagoslovenom stanju, stajali su u redu pred svetinjom, a onda je dečak napustio kolonu da pomogne nepoznatom detetu koje je plakalo.
Sveštenik ističe da nema malih svetitelja.
Sveti oci učili su da krsni znak nije običaj niti formalnost, već duhovno oružje protiv zla.
U besedi za 2. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Velimirović pokazuje zašto se i najveće znanje gubi bez pravog početka i kako se tek tada otvara prostor za istinsku mudrost koja ne zavisi od količine informacija.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Svetinja je u molitvenoj tišini ispraćena iz srpske prestonice ka manastiru Vatoped, u kojem se vekovima čuva.
U Ježevici, nadomak Čačka, srednjovekovni zidovi i živo narodno sabranje stapaju se u istu priču, od predanja o 1330. godini do današnjih okupljanja vernika i praznika koji i dalje pune manastirsku portu.
U besedi za 2. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Velimirović pokazuje zašto se i najveće znanje gubi bez pravog početka i kako se tek tada otvara prostor za istinsku mudrost koja ne zavisi od količine informacija.
Svakodnevni vodič kroz Petrovski post sa predlozima posnih obroka, molitvama i duhovnim poukama velikih svetitelja pravoslavlja.