AKO NEKOME OVO URADITE, IMATE OZBILJAN RAZLOG ZA STRAH! Starac Pajsije otkrio koje i čije suze Bog ne prašta
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.
Mnogi podvizi koji se u hrišćanskom životu smatraju uzvišenim - post, molitva, milostinja - mogu izgubiti svoju suštinu ukoliko postanu sredstvo za zadobijanje ljudskog priznanja.
Mnogi duhovnici kroz vekove ukazivali su na opasnost od reči izgovorenih bez ljubavi i smirenja.
Pravoslavna duhovnost uči da se istinska borba ne vodi protiv drugih ljudi, već protiv sopstvenih slabosti.
U pravoslavnoj tradiciji, post je vekovima čuvan kao dragoceno sredstvo očišćenja.
Pravoslavno učenje podseća da niko nije savršen i da svi ljudi nose u sebi tragove slabosti.
Ono što je izgubljeno često biva nadoknađeno na način koji čovek nije mogao ni da zamisli.
Sveti oci su učili da bližnji postaje ogledalo u kojem čovek vidi sopstvenu dušu.
Čovek lako upada u zamku da na uvredu odgovori uvredom, na zlo zlom, ali hrišćansko iskustvo vekovima svedoči da takav odgovor samo produbljuje sukobe i unosi nemire.
Crkva vekovima upozorava da čovek, kada počne da sudi drugima, lako zaboravlja sopstvene slabosti i sopstvenu borbu sa grehom.
Kada se duša smiri pred Gospodom, utišaju se i nemiri koji potresaju čovekovo srce.
Svetitelj našeg vremena objašnjava kako u trenucima kada nas život pritiska i iscrpljuje, predanje Božjoj volji otkriva snagu koja menja srce i um.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Od krika na krstu do reči koje podižu iz beznađa: zašto su rani hrišćani sačuvali baš ove trenutke u izvornom obliku.
Iako se priprema od istih osnovnih sastojaka, svaka kuhinja mu daje svoj potpis, čuvajući duh jela koje je preživelo generacije.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.