OVAKO ĆETE NAJLAKŠE PROVERITE KOJI DUH VAS OPSEDA I NE DA VAM MIRA! Otac Arsenije kaže da boljeg testa nema!
Pravoslavno iskustvo kroz vekove svedoči da je tišina ogledalo duše - u njoj nema skrivanja ni opravdanja.
U svakodnevnom životu mnogi su iskusili da ih nisu povredili otvoreni neprijatelji, već oni koji su se predstavljali kao prijatelji.
U vremenu kada su odnosi među ljudima često opterećeni interesom, laskavim rečima i prikrivenim namerama, čovek sve teže razlikuje iskrenost od pretvaranja.
Mnogi umeju da pokažu pažnju dok im to odgovara, da govore blago i pobožno, a da u srcu nose zavist, gordost ili koristoljublje. Upravo zato su duhovnici kroz vekove upozoravali vernike da ne sude samo po spoljašnjem utisku, već da pažljivo posmatraju dela, istrajnost i istinu koju čovek nosi u sebi.
Pravoslavna vera uči da istinsko smirenje nikada ne traži da bude primećeno. Ono se ne nameće, ne pravi predstavu od svoje dobrote i ne očekuje pohvalu. Čovek koji je zaista smiren ne pokušava da ostavi utisak svetosti pred drugima, već tiho nosi svoj krst, pomaže koliko može i ne uzdiže sebe iznad bližnjih.
Takvi ljudi često nisu glasni, ne ističu svoje vrline i ne traže da im se zahvaljuje, ali upravo oni ostaju verni kada dođu iskušenja.
Nasuprot tome, lažna bliskost i prenaglašena pažnja mogu da zavaraju čoveka. Dešava se da najveća obećanja daju upravo oni koji prvi odustanu kada naiđu teški dani. U svakodnevnom životu mnogi su iskusili da ih nisu povredili otvoreni neprijatelji, već oni koji su se predstavljali kao prijatelji.
Zato su starci i podvižnici govorili da treba ceniti jednostavne ljude, one koji ne govore mnogo, ali stoje uz čoveka kada je najpotrebnije.
Duhovni oci upozoravali su da se prava vera najviše poznaje po delima i po istrajnosti u teškim trenucima.
Kada dođu iskušenja, bolesti, siromaštvo ili nepravda, tada se vidi ko ostaje uz čoveka bez interesa i koristi.
Oni koji imaju istinsko smirenje ne menjaju lice pred ljudima i ne okreću leđa kada nestane razloga za korist. Njihova dobrota je tiha, ali postojana.
O tome je govorio i starac Simeon Atonski:
"Kazaću ti najpre, koga da se čuvaš! Čuvaj se od najsmirenijeg na izgled! Kad vidiš da neko pravi pred tobom poklone, grli te i iskazuje prema tebi svoje neobično raspoloženje, od toga se ti čuvaj najviše! Zato što će on prvi i da te izda! Veruj onome, koji je prost sa tobom (jednostavan) i govori ti istinu, ma kakva ona bila, takvi ljudi će prvi da ti priteknu u pomoć! Pravo, istinsko smirenje je uvek neprimetno, i zato je teško njega naći; ali kad nađeš njega, ono te nikad neće izdati".
Pravoslavno iskustvo kroz vekove svedoči da je tišina ogledalo duše - u njoj nema skrivanja ni opravdanja.
Kroz kratka, precizna pitanja i odgovore, ova pouka razotkriva naše slabosti, navike i zablude, ali i pokazuje put ka unutrašnjoj snazi, miru i istinskoj veri, kakva se retko prepoznaje u svakodnevici.
Zli ljudi najčešće ne podnose ono što ih razobličava.
Svaka duša koja se udaljila od istine jeste rana na telu Crkve.
Čovek teži smirenju, a istovremeno teško priznaje da je pogrešio.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Grčki duhovnik ostavio je snažnu pouku o važnosti tihovanja, molitve i pažljivog izbora društva, upozoravajući da čovek treba da čuva svoju dušu od svega što ga udaljava od Boga i unutrašnjeg mira.
Što se čovek više oslobađa svoje gordosti i svoje volje, to u njegovoj duši ostaje više mesta za Božju blagodat.
U besedi za subotu 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je svojom rečju i životom razotkrivao zlo i upozorava na strah zbog kojeg čovek ćuti pred onim što zna da nije dobro.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Mekan i mirisan, ovaj oblik tamjana koristi se u pravoslavnim hramovima i domovima, a njegov način izrade vezuje se za svetogorsku tradiciju.
Pouka velikog svetitelja govori zašto bliskost lako preraste u očekivanje i kako ljubav može da bude pravi temelj odnosa.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Med, slad, suve šljive i orasi spojeni su u starinsku poslasticu koja se vezuje za Trojice-Sergijevu lavru i grad Sergijev Posad.
Na praznik Svetih Joakima i Ane služena sveta arhijerejska Liturgija, a slavski darovi osvećeni u Kraljevoj crkvi.
Sedam dana provode u posebno napravljenim kolibama, koriste četiri biljke u obredu, a na trpezi se pojavljuju med, sezonske namirnice i punjeni kupus.