AKO NEKO VIČE I URLA NA VAS, SAMO OVO URADITE! Starac Porfirije kaže da drugi delotvorniji odgovor ne postoji!
Pravoslavna duhovnost uči da se istinska borba ne vodi protiv drugih ljudi, već protiv sopstvenih slabosti.
Zli ljudi najčešće ne podnose ono što ih razobličava.
U životu se često postavlja pitanje zašto su upravo dobri ljudi meta nepravde i zlih postupaka. Odgovor koji daje pravoslavno iskustvo ne traži uzrok samo u spoljašnjem svetu, već pre svega u stanju ljudskog srca.
Dobrota, smirenje i spremnost na praštanje ne pružaju otpor kakav pružaju gordost i sila, pa oni koji su skloni zlu u takvim ljudima vide lakšu metu za svoje postupke.
Zli ljudi najčešće ne podnose ono što ih razobličava. Pred istinskom dobrotom, njihova savest, iako često potisnuta, biva uznemirena. Umesto da se promene, oni neretko pokušavaju da potisnu ili povrede upravo one koji ih podsećaju na ono što sami nisu. Zato napad često nije usmeren na slabost dobrih, već na snagu njihove unutrašnje čistoće.
Sa druge strane, dobri ljudi, zbog svoje savesti i osećajnosti, ne ulaze lako u sukob i ne uzvraćaju istom merom. Upravo ta spremnost na trpljenje i razumevanje, koja je vrlina, u očima zlih postaje prostor za nepravdu. Tako se stvara privid da su dobri slabiji, iako je u pitanju sasvim suprotno - unutrašnja snaga koja ne traži da se dokazuje silom.
Pravoslavno učenje vidi i dublji smisao u tome: kroz nepravdu i iskušenja, dobrota se potvrđuje i učvršćuje. Čovek tada pokazuje da li će ostati veran ljubavi ili će podleći istim onim obrascima koje osuđuje.
Zato takve situacije nisu samo posledica zla u svetu, već i prilika da se dobro ne pokoleba.
O tome je govorio i Prepodobni Simeon Persijski:
"Duhovno osećajni i revnosni ljudi, koji sve (duhovne obaveze) ispunjavaju marljivo, obično doživljavaju da se bezosećajni ljudi prema njima odnose nepravedno, no iz ljubavi stalno popuštaju nepravednima, a ljubav Božija svagda prebiva sa njima.
Oni zbog svoje velike osećajnosti često sami sebe muče, preuveličavajući svoje neznatna sagrešenja ili primajući na sebe odgovornost za tuđe greške. Međutim, Bog ih uslađuje svojom rajskom dobrotom i duhovno ih ukrepljuje.
Onaj ko vređa druge povređuje samoga sebe, a ko sa radošću prihvata uvrede koje mu drugi nanose zaslužuje večnu nagradu u izobilju. Često Bog predaje dobre ljude u ruke zlih ljudi, da bi im dobri ljudi preneli svoju dobrotu i zaslužili nebesku nagradu".
Pravoslavna duhovnost uči da se istinska borba ne vodi protiv drugih ljudi, već protiv sopstvenih slabosti.
Mnogi podvizi koji se u hrišćanskom životu smatraju uzvišenim - post, molitva, milostinja - mogu izgubiti svoju suštinu ukoliko postanu sredstvo za zadobijanje ljudskog priznanja.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.
Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Ono što je izgubljeno često biva nadoknađeno na način koji čovek nije mogao ni da zamisli.
Pravoslavno predanje ne gleda na gnev samo kao na prolaznu emociju, već kao na duhovni ispit.
Smirenje, strpljenje i prihvatanje su put kojim se stiče pravi mir, dok želja da utičemo na tuđe ponašanje često samo otkriva naše nedostatke.
Od najranijih vremena, Crkva uči da je trpljenje put ka smirenju, duhovnoj snazi i unutrašnjem preobražaju čoveka.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.