Odluka opštine Lučani obradovala je meštane koji nisu zaboravili arhipastira koji je pomagao svoj kraj, gradio crkveni život u rasejanju i ostavio dubok trag među Srbima s obe strane okeana.
U Kaoni, selu dragačevskog kraja, gde se uspomene čuvaju kroz priče i svakodnevne susrete, jedna ulica odnedavno nosi ime vladike Firmilijana Ocokoljića. To nije samo naziv na tabli, već jasan znak da je sećanje na njega i dalje živo među ljudima njegovog rodnog kraja.
Odluka Skupštine opštine Lučani da prihvati predlog Udruženja „Naše Dragačevo“ dočekana je sa odobravanjem. Meštani su i do sada govorili o svom vladici sa poštovanjem i zahvalnošću, pa je imenovanje ulice doživljeno kao prirodan nastavak tog odnosa. Time je na dostojan način obeležen njegov život i rad.
Put od Dragačeva do Amerike: Život koji su obeležili vera i iskušenja
Vladika Firmilijan rođen je 25. decembra 1909. godine u Vlasteljicama, u svešteničkoj porodici. Njegov otac, prota Uroš Ocokoljić, službovao je u crkvi u Kaoni, dok je majka Darinka brinula o domaćinstvu. Još kao dete pokazivao je zrelost i sklonost ka učenju. Školovao se u Čačku, a potom u Bogosloviji u Sarajevu, koju je završio 1931. godine.
Svešteničku službu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi započeo je kao kapelan uz svog oca u Kaoni. Posle toga odlazi u Kragujevac, ali ga tamo pogađa težak lični gubitak – smrt supruge i novorođenog deteta. Taj događaj menja njegov životni put. Odlazi u Beograd, gde radi kao veroučitelj i završava Teološki fakultet. Monaštvo prima 1939. godine u manastiru Ostrog i tada dobija ime Firmilijan.
SPC
Vladika Firmalijan
Već 1940. godine odlazi u Sjedinjene Američke Države, gde započinje službu među srpskim iseljenicima. Tokom Drugog svetskog rata boravi u Engleskoj kao dvorski sveštenik kralja Petra II Karađorđevića i 1944. godine venčava ga. Posle rata vraća se u Ameriku, gde nastavlja rad i usavršavanje. Doktorirao je 1963. godine na Univerzitetu u Čikagu, baveći se Zakonikom cara Dušana.
Kao episkop srednjezapadnoamerički i kasnije administrator istočnoameričko-kanadske eparhije, radio je na jačanju crkvenog života među Srbima u dijaspori. U vreme podela unutar Crkve zalagao se za jedinstvo i mirno rešavanje sporova. Istovremeno je podsticao očuvanje identiteta: organizovao je proslave, podržavao izdavaštvo i učestvovao u pokretanju obrazovnih programa, među kojima je i Hilandarsko odeljenje na Univerzitetu u Ohaju.
Nije zaboravio zavičaj: Pomoć crkvama i narodu koja se pamti
Iako je živeo daleko, nije zaboravio svoj kraj. Pomagao je crkve i manastire u Dragačevu, naročito hram u Kaoni, gde je služio njegov otac, kao i crkvu Svetog arhangela Gavrila u Guči, gde je upisan kao veliki dobrotvor. Njegova pomoć bila je stalna i nenametljiva.
Kada je 1967. godine ponovo došao u svoj kraj, posle dugog vremena, susret sa porodicom i zavičajem imao je poseban značaj. Veza koju je održavao godinama tada je dobila i svoj vidljivi oblik.
Poslednje godine života proveo je narušenog zdravlja. Zbog bolesti razrešen je episkopske dužnosti 1987. godine. Preminuo je 2. novembra 1992. u Libertvilu, gde je i sahranjen. Vest o njegovoj smrti duboko je odjeknula među Srbima u Americi.
Danas, kada jedna ulica u Kaoni nosi njegovo ime, to je pre svega znak zahvalnosti. Njegov život i delo ostali su upamćeni među ljudima njegovog kraja, kao primer vere, odgovornosti i trajne povezanosti sa sopstvenim narodom.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve i američki izaslanik Paolo Zampoli otvorili su teme poverenja, identiteta i buduće saradnje, u razgovoru koji je spojio dve perspektive i dva pristupa savremenim odnosima.
Patrijarh Porfirije i Vladimir Kokanović razgovarali su o konkretnim oblicima saradnje Crkve i državne uprave, podršci eparhijama u dijaspori i očuvanju crkvenih i kulturnih dobara koja povezuju srpski narod u regionu i svetu.
Ruski svetitelj je upozoravao na stanje koje čoveka navodi da izgubi veru u Božiju milost, oproštaj i mogućnost da se posle svakog pada ponovo vrati na pravi put.
Posle smrti roditelja donela je odluku koja je obeležila čitav njen život - razdelila je celokupno porodično imanje siromašnima, odrekla se zemaljskog bogatstva i zamonašila se.
Planirana solarna elektrana u okolini manastirskog kompleksa izazvala je zabrinutost zbog mogućeg narušavanja prirodnog ambijenta i duhovnog značaja prostora koji vekovima privlači hodočasnike.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Ruski svetitelj je upozoravao na stanje koje čoveka navodi da izgubi veru u Božiju milost, oproštaj i mogućnost da se posle svakog pada ponovo vrati na pravi put.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
Praznik Svetih prebilovačkih i ostalih hercegovačkih mučenika okupio je Crkvu i narod u selu koje je prošlo kroz najteža iskušenja 1941. godine, ali je iz pepela ponovo vaskrslo kao simbol vere, nade i nepokolebljivog pamćenja.