U savremenom životu, u kojem su stres, brz ritam i stalna napetost postali gotovo normalno stanje, sve je više ljudi koji priznaju da teško kontrolišu unutrašnji nemir i izlive gneva. Nervi su "na ivici", reči postaju oštrije nego što bismo želeli, a odnosi sa drugima lako pucaju pod pritiskom svakodnevice. U takvom stanju, pitanje unutrašnjeg mira prestaje da bude teorijsko i postaje veoma praktično: kako se smiriti kada sve u nama i oko nas "ključa"?
Upravo na to pitanje, u duhu pravoslavnog asketskog predanja, odgovor nudi jedna pouka Svetog Josifa Isihaste, duhovnika koji je duboko razumeo borbu čoveka sa unutrašnjim nemirom i strastima. Sveti Josif Isihasta. Njegov savet ne ide ka spoljašnjim rešenjima, već ka unutrašnjoj promeni, ka molitvi koja smiruje srce i prekida lanac gneva pre nego što se pretvori u reč ili delo.
- Što se tiče vaših živaca, odnosno gneva o kojem govorite, tvorite stalno umnu molitvu jer samo blagodat umiruje živce. Ne budite ogorčeni jer čitav svet od toga strada - uči nas Sveti Josif Isihasta.
U ovoj kratkoj, ali snažnoj poruci, naglasak nije samo na ličnom miru, već i na njegovim posledicama po širu zajednicu. Gnev nije izolovan problem pojedinca, on se preliva na odnose, porodicu i društvo. Suprotno tome, smirenje koje dolazi kroz duhovni trud i unutrašnju molitvu postaje ne samo lični lek, već i način da se prekine lanac ogorčenosti koji opterećuje čitav svet.
Čitanje Jevanđelja za petak 5. sedmice po Vaskrsu
Dela svetih apostola, začalo 36 (15,5-34)
5. Onda ustadoše neki od jeresi farisejske koji su poverovali, govoreći da ih valja obrezati i zapovediti da drže Zakon Mojsejev. 6. A apostoli i prezviteri sabraše se da izvide ovo mišljenje. 7. A posle mnogog razmatranja ustade Petar i reče im: „Ljudi braćo, vi znate da Bog od prvih dana izabra među nama da iz mojih usta čuju neznabošci reč jevanđelja i da veruju. 8. I Bog, koji poznaje srca, posvedoči im davši im Duha Svetoga kao i nama, 9. i ne postavi nikakve razlike između nas i njih, verom očistivši srca njihova.
10. Sada, dakle, zašto kušate Boga, i hoćete da nametnete učenicima jaram na vrat, koji ni oci naši ni mi ne mogosmo nositi? 11. Nego verujemo da ćemo se spasti blagodaću Gospoda Isusa Hrista kao i oni." 12. Onda umuče sve mnoštvo, i slušahu Varnavu i Pavla koji kazivahu kolike znake i čudesa učini Bog među neznabošcima preko njih. 13. A kad oni zaćutaše, odgovori Jakov govoreći: „Ljudi braćo, čujte me! 14. Simon objasni kako se Bog pre pobrinu da od neznabožaca uzme narod za Ime svoje.
15. I sa ovim se saglašavaju reči Proroka, kao što je napisano: 16. 'Potom ću se vratiti, i sazidaću dom Davidov, koji je pao, i njegove razvaline popraviću, i podignuću ga, 17. da potraže ostali ljudi Gospoda i svi neznabošci na koje je prizvano ime moje, govori Gospod koji tvori sve ovo; 18. Bogu su poznata od postanja sveta sva dela njegova.' 19. Zato ja smatram da se ne prave teškoće onima od neznabožaca koji se obraćaju Bogu;
20. nego da im se napiše da se čuvaju od nečistota idolskih i od bluda i od udavljenoga i od krvi; (i ono što njima nije milo drugima da ne čine). 21. Jer Mojsej ima od davnih vremena u svim gradovima one koji ga propovedaju, pošto se u sinagogama čita svake subote." 22. Tada nađoše za dobro apostoli i prezviteri sa svom Crkvom da izaberu između sebe ljude i da pošalju u Antiohiju s Pavlom i Varnavom, Judu zvanoga Varsava i Silu, ljude istaknute među braćom, 23. i napisaše rukama svojima ovo: „Apostoli i prezviteri i braća pozdravljaju braću iz neznabožaca koja su u Antiohiji i Siriji i Kilikiji.
24. Pošto čusmo da neki izišavši od nas uznemiriše vas rečima, i smutiše duše vaše govoreći da se obrezujete i da držite Zakon, što im mi ne zapovedismo; 25. zato mi sabrani jednodušno, nađosmo za dobro da vam pošaljemo izbrane ljude sa našim dragim Varnavom i Pavlom, 26. ljudima koji su predali duše svoje za Ime Gospoda našega Isusa Hrista. 27. Poslasmo, dakle, Judu i Silu, da vam i oni to isto usmeno kažu. 28. Jer ugodno bi Svetome Duhu i nama da nikakvo breme više ne mećemo na vas osim ovoga što je neophodno:
29. da se čuvate od žrtava idolskih i od krvi i od udavljenoga i od bluda, (i što nećete da se čini vama ne činite drugima); od ovoga ako se čuvate, dobro ćete činiti. Budite zdravo." 30. Oni, dakle, koje otpremiše, dođoše u Antiohiju, i sabravši narod predadoše poslanicu. 31. A kad pročitaše, obradovaše se utesi. 32. A Juda i Sila, koji behu i sami proroci, dugom besedom utešiše braću i utvrdiše. 33. I pošto provedoše onde neko vreme, otpustiše ih braća s mirom apostolima. 34. No Sila nađe za dobro da ostane onde, a Juda se sam vrati u Jerusalim.
Jevanđelje po Jovanu, 37. zač. (10,17-28)
17. „Zato me Otac ljubi, jer ja život svoj polažem da ga opet uzmem. 18. Niko ga ne uzima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga. Ovu zapovest primih od Oca svoga.“ 19. Tada opet nastade razdor među Judejcima zbog ovih reči. 20. A mnogi od njih govorahu: „U njemu je demon, i mahnita. Što ga slušate?“ 21. Drugi govorahu: „Ovo nisu reči besomučnika. Zar može demon slepima oči otvarati?“
22. A beše tada Praznik obnovljenja hrama u Jerusalimu, i beše zima. 23. I hodaše Isus u hramu po tremu Solomonovu. 24. I Judejci ga opkoliše i govorahu mu: „Dokle ćeš mučiti duše naše? Ako si ti Hristos, kaži nam otvoreno.“ 25. Isus im odgovori: „Rekoh vam pa ne verujete. Dela koja tvorim ja u ime Oca svog, ona svedoče o meni, 26. ali vi ne verujete; jer niste od ovaca mojih, kao što vam rekoh.“27. „Ovce moje slušaju glas moj, i ja njih poznajem, i za mnom idu. 28. I ja im dajem život večni, i nikad neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Iza spoljašnje urednosti krije se gubitak radosti, koji prema svetogorskom starcu otkriva dublju duhovnu krizu savremenog čoveka.
Snažna poruka svetogorskog starca otkriva kako pravoslavlje gleda na bol, ćutanje i iskušenja kroz koja čovek prolazi tokom života.
U vremenu kada se tuđi život sve češće posmatra kroz osuđujuću prizmu, staro pravilo iz pravoslavne duhovne tradicije podseća da brz sud ne govori o drugima koliko o stanju onoga ko sudi.