OVO DOVODI ČOVEKA DO DNA! Mitropolit Atanasije Limasolski o "skrupuloznoj savesti", kao najvećem problemu današnjice - "Zbog nje pijemo lekove..."
Sve što stvara anksioznost nikada ne može biti od Boga, zaključuje mitropolit.
Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao.
U vremenu kada se čovek lako izgubi u buci sveta, u strahu od sutrašnjeg dana i u neizvesnosti koja pritiska srce, pravoslavna vera nas podseća na jednu veliku i utešnu istinu - nijedno iskušenje nije dato bez Božjeg promisla niti je ijedna suza prolivena, a da je Gospod ne vidi.
Hrišćanin nikada nije sam, čak i onda kada mu se čini da su ga ljudi napustili, da su vrata zatvorena i da je tama gušća od svetlosti.
Crkva nas uči da su nevolje put očišćenja, a iskušenja škola poverenja u Boga. U trenucima kada nas obuzmu strahovi, kada nas pritisnu klevete, nerazumevanja, bolesti ili gubici, tada se pokazuje snaga vere. Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao. Nije vera bekstvo od borbe, već istrajavanje u njoj s pogledom uprtim ka Hristu.
Mnogi svetitelji su prošli kroz oganj stradanja, kroz nerazumevanje sveta, progonstva i unutrašnje borbe. Ali upravo u tim trenucima, kada je ljudska pomoć izostajala, projavljivala se sila Božja. Jer Gospod ne ostavlja one koji ga prizivaju. On dopušta borbu, ali ne dopušta da budemo nadvladani. On ispituje, ali ne napušta. On čisti, ali i leči.
Kada se protiv čoveka podignu nepravde, kada zli jezici krenu da sude i osuđuju, kada se učini da su sile tame jače od slabog ljudskog srca, tada je potrebno setiti se da nijedna sila nije iznad sile Božje. Demonska zloba ima granice, a Božja milost nema. Zlo može da zapreti, ali ne može da pobedi onoga ko stoji u veri, pokajanju i molitvi.
Upravo zato pravoslavni hrišćanin, i kada plače, plače s nadom. I kada trpi, trpi sa svešću da njegov podvig nije nevidljiv. Svaki uzdah, svaka suza, svaka borba protiv greha i očajanja - sve je to poznato Gospodu, koji ispituje srca i utvrđuje one koji Mu ostaju verni.
Kako je govorio Sveti Tihon Zadonski:
- Gde god da si, u kakvom god iskušenju i nevolji da se nalaziš, on je uvek s tobom, gleda na tvoj podvig i nevidljivom rukom te ukrepljuje i pomaže ti. Čak i da se protiv tebe okrenu svi zli ljudi zajedno sa demonskim pukovima - oni ništa neće dobiti! Gospod će te sačuvati od svakog zla, sačuvaće dušu tvoju Gospod.
Sve što stvara anksioznost nikada ne može biti od Boga, zaključuje mitropolit.
Pravoslavlje uči da čovek nikada nije sam, čak i onda kada mu se čini da je ostavljen od ljudi.
Pravoslavna vera uči da nijedna muka nije besmislena i da nijedno stradanje nije bez smisla ako se nosi sa poverenjem u Božiju volju.
I dobro i loše je od Gospoda.
Čovek koji živi molitvom ne postaje ravnodušan prema svetu, već slobodan od robovanja okolnostima.
Bolest podseća čoveka na njegovu prolaznost i krhkost, primoravajući ga da zastane i preispita svoj život.
Sveti oci su često govorili da nevolje imaju posebnu ulogu u duhovnom životu.
Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
Ad i pakao nisu sinonimi.
Tumačeći drevno proročanstvo proroka Isaije, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je došao iz Davidovog roda i otkriva zašto je Njegovo božanstvo ostalo skriveno pod ljudskom prirodom, čak i pred onima koji su Mu bili najbliži.
Reči ruskog duhovnika ne govore o odricanju od lekarske pomoći, već o promeni koja mora da počne od samog čoveka, uz molitvu i spremnost da se napusti ono što dušu sve dublje vezuje za greh.
Iako ga je život odveo daleko od rodnog kraja, meštani svedoče da ga velika crkvena služba nikada nije udaljila od ljudi i mesta iz kojeg je potekao, kojem se rado vraćao i koje je nosio u srcu do kraja života.
Predanje o ovoj ikoni vezano je za kneza Avgara iz Edese, koji je, teško oboleo od gube, čuo za Hrista i njegova čudesna isceljenja.
Pravoslavno predanje majčinstvo ne posmatra samo kao životnu ulogu, već kao veliku odgovornost pred Bogom.
Dok savremeni čovek starost često posmatra kao period gubitka, slabosti i povlačenja iz života, otac Andrej Tkačov ukazuje na njenu dublju svrhu.
Ovaj veliki hrišćanski praznik predstavlja uspomenu na smrt (uspenje) Bogorodice i dan kada se ona uznela na nebo.
Na Veliku Gospojinu u Derventi proslavljena je hramovna slava Sabornog hrama i slava grada, a mitropolit zvorničko-tuzlanski govorio je o stradanju, odbrani naroda i značaju molitve za upokojene.
Iako ga je život odveo daleko od rodnog kraja, meštani svedoče da ga velika crkvena služba nikada nije udaljila od ljudi i mesta iz kojeg je potekao, kojem se rado vraćao i koje je nosio u srcu do kraja života.
Pržena pastrmka puni se smesom od tucanih oraha, prezle, peršuna, belog luka i limuna, a priprema je sasvim jednostavna.