U duhovnom životu čoveka iskušenja su neizbežna. Ona prate svakog hrišćanina na njegovom putu vere i često dolaze tamo gde ih najmanje očekujemo.
Nekada se javljaju kroz okolnosti života, kroz ljude i događaje, ali najčešće dolaze tiho - kroz misli koje se pojavljuju u čovekovom umu. Zbog toga su sveti oci vekovima upozoravali da je najveća borba upravo ona koja se vodi u dubini duše.
Iskušenja nisu uvek očigledna i lako prepoznatljiva. Postoje ona koja su spolja vidljiva i vezana za telesne slabosti, ali postoje i ona mnogo suptilnija, koja deluju kroz razum i misli.
Takve pomisli mogu polako da uvode čoveka u sumnju, da potkopavaju veru ili da ga navode na očajanje. Kada se čovek dugo zadržava na takvim mislima, one mogu da zamagle njegov pogled na Boga, na druge ljude i na samog sebe.
Duhovni učitelji su posebno upozoravali na opasnost gordosti, jer ona često dolazi neprimetno. Kada čovek počne da se oslanja samo na sebe, da veruje da je dovoljno snažan i mudar, tada se otvara prostor za nova iskušenja.
Smirenje je zato uvek smatrano najjačim štitom u duhovnoj borbi, jer čoveka čuva od uzdizanja nad drugima i podseća ga na sopstvene slabosti.
Sa druge strane, postoje i telesna iskušenja koja mogu snažno da uznemire čoveka.
O težini i raznovrsnosti iskušenja govorio je i starac Kleopa:
"Najteža su za prepoznavanje i poražavanje razumska iskušenja duše, to jest: misli hule, sumnje u veri, očajanja; zatim iskušenje umišljenosti, visokoumlje o sebi, uzdanje u sebe i drugo. A od telesnih iskušenja najteža je za poražavanje i najopasnija misao razvrata, zato što je vezana za prirodu, za telo. Zatim, zato što onoga koji se gordi u sebi Bog ostavlja da padne u razvrat. Zbog toga nam Sveti Oci zapovedaju da bežimo od svake prilike za razvrat, od svake telesne misli, pre nego što postane greh; da se klonimo svake osobe koja nas sablažnjava i gura u užasni greh razvrata".
Pravoslavna vera uči da nijedna muka nije besmislena i da nijedno stradanje nije bez smisla ako se nosi sa poverenjem u Božiju volju.
I dobro i loše je od Gospoda.
Pravoslavno učenje jasno govori da đavo nema vlast nad čovekom ako mu čovek sam ne otvori vrata.
Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao.