ZAŠTO NIKAD NE SMEMO GOVORITI "NEMAM SNAGE"! Ozbiljno upozorenje Svetog Gavrila!
Učenje svetitelja kroz vekove svedoči da se duhovni život ne gradi naglo i spektakularno, već postepeno, kroz male, ali istrajne korake.
Pravoslavna vera nas uči da je najdublja pobeda ona koja se izvojuje u srcu.
U vremenu u kome se čovek lako obeshrabri, pravoslavni duh nas uči da nijedna tama nije bez izlaza, niti je ijedna muka bez smisla.
Život hrišćanina, prema pravoslavlju, nije oslobođen stradanja, ali je ispunjen nadom. Ta nada nije prazna uteha, već živo iskustvo susreta sa Hristom, Koji je prošao put bola i smrti, da bi ga pretvorio u put vaskrsenja.
Čovek koji se osloni samo na sebe brzo oseti težinu sveta na svojim plećima. Misli postaju teške, srce se steže, a strah polako obuzima dušu. Ali kada se okrene Bogu, tada se menja i pogled na život. Ne nestaju odmah iskušenja, ne brišu se preko noći rane, ali se menja unutrašnja snaga. U središtu bića rađa se mir koji ne zavisi od spoljašnjih okolnosti.
Pravoslavna vera nas uči da je najdublja pobeda ona koja se izvojuje u srcu. Kada čovek prestane da hrani tugu stalnim vraćanjem na stare rane, kada prestane da prebrojava nepravde i da se pita "zašto baš meni", tada počinje ozdravljenje. U molitvi, u tišini, u suzama koje se pretvaraju u poverenje, duša se polako oslobađa.
Nema tog leda koji toplina Hristove ljubavi ne može otopiti. Nema tog straha koji njegovo prisustvo ne može umiriti. On ne obećava lak put, ali obećava da neće ostaviti čoveka samog. U svakom novom jutru, u svakom dahu, u svakom pokušaju da se podigne posle pada, On stoji kao tiha snaga i svetlost.
Zato hrišćanin ne beži od života, već ga prihvata kao dar. I kada je teško, i kada su dani ispunjeni brigama, vera ga uči da podigne pogled iznad prolaznog i da srce prinese onome koji čeči. U tom predanju nestaje gorčina, a umesto nje dolazi tiha radost. U tom poverenju rađa se osmeh koji nije naivan, već proistekao iz dubokog saznanja da nismo sami.
Starac Timotej je to sažeo jednostavnim, ali snažnim rečima:
"Hristu kad se obratiš, svaku muku pobediš... Kad u njega srce gleda, i kada se njemu preda, svaki led nestane, svaki strah umine. Ne gledaj u tužne priče, zaboravi teške dane, pusti Hristu srce svoje da isceli sve te rane. Osmehni se novom danu, novom jutru što dolazi, On je već u njemu tamo i čeka te kad dolaziš".
Učenje svetitelja kroz vekove svedoči da se duhovni život ne gradi naglo i spektakularno, već postepeno, kroz male, ali istrajne korake.
Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao.
Svaki susret sa drugim čovekom prilika je da pokažemo kakvi smo u dubini duše.
Dom nije samo mesto zajedničkog života, već mala crkva, prostor u kome se čovek uči ljubavi, praštanju i trpljenju.
Svetogorski starac opisuje zašto se vera ne gubi odjednom, nego polako, i zašto se povratak ne dešava preko noći, već kroz godine borbe i upornosti.
Kako pravila zasnovana na hrišćanskim vrednostima oblikuju karakter i veru deteta, a popustljivost ili pogrešna disciplina mogu imati teške posledice.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Vaspitavati dete nije samo učiti ga da uspe, već ga naučiti da ostane smerno i u veri. Sveti Porfirije poručuje - lek je u molitvi, ne u pohvalama.
Duhovni život nije takmičenje u bezgrešnosti, nego istrajavanje u veri, molitvi i nadi.
Molitveni tekst u kome se kroz prizivanje milosti, oproštaja i blagodatnog delovanja Duha Svetoga otkriva slojevita pobožnost vernih i njihovo obraćanje Majci Hristovoj kao posrednici i utehi.
Sveštenik kaže da će u njihovim srcima ostati upamćena po rečima koje je stalno ponavljala: @Volite se i slažite se!" i "Ništa lepše od lepoga braka!"
Akatist je jedan od prepoznatljivih oblika bogoslužbene i lične molitve u pravoslavnoj tradiciji.
Već četrnaesti dan od dolaska Časnog pojasa u Hram Svetog Save, vernici iz različitih krajeva sveta i Srbije svedoče o iskustvu koje, kako kažu, prevazilazi samo čekanje i postaje lični čin vere i odricanja.
Obilazeći kolonu vernog naroda, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je da molitva Bogomajci treba da bude na usnama i u srcima vernih ne samo u nevolji, već i u danima radosti.
Na Duhovski ponedeljak, uprkos slaboj kiši, hiljade vernika i dalje su strpljivo čekale ispred Hrama Svetog Save da se poklone Časnim Pojasu.
Iz manastira Vatoped dopremljene su dodatne osveštane trakice, pa će svi vernici koji dolaze u Hram Svetog Save, nakon poklonjenja Časnom pojasu, moći da prime ovaj blagoslov.
Po blagoslovu patrijarha Porfirija i uz saglasnost igumana manastira Vatoped, uveden je poseban način prilaska svetinji kako bi svi poklonici mogli da prime blagoslov bez dugog zadržavanja u redovima.
U besedi za petak prve nedelje po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto gorčina, gnev, ljutnja, pakoš i nepraštanje nisu samo slabosti, već prepreke koje čoveka udaljavaju od blagodati i unutrašnje radosti.
Akatist je jedan od prepoznatljivih oblika bogoslužbene i lične molitve u pravoslavnoj tradiciji.