ZAŠTO NIKAD NE SMEMO GOVORITI "NEMAM SNAGE"! Ozbiljno upozorenje Svetog Gavrila!
Učenje svetitelja kroz vekove svedoči da se duhovni život ne gradi naglo i spektakularno, već postepeno, kroz male, ali istrajne korake.
Pravoslavna vera nas uči da je najdublja pobeda ona koja se izvojuje u srcu.
U vremenu u kome se čovek lako obeshrabri, pravoslavni duh nas uči da nijedna tama nije bez izlaza, niti je ijedna muka bez smisla.
Život hrišćanina, prema pravoslavlju, nije oslobođen stradanja, ali je ispunjen nadom. Ta nada nije prazna uteha, već živo iskustvo susreta sa Hristom, Koji je prošao put bola i smrti, da bi ga pretvorio u put vaskrsenja.
Čovek koji se osloni samo na sebe brzo oseti težinu sveta na svojim plećima. Misli postaju teške, srce se steže, a strah polako obuzima dušu. Ali kada se okrene Bogu, tada se menja i pogled na život. Ne nestaju odmah iskušenja, ne brišu se preko noći rane, ali se menja unutrašnja snaga. U središtu bića rađa se mir koji ne zavisi od spoljašnjih okolnosti.
Pravoslavna vera nas uči da je najdublja pobeda ona koja se izvojuje u srcu. Kada čovek prestane da hrani tugu stalnim vraćanjem na stare rane, kada prestane da prebrojava nepravde i da se pita "zašto baš meni", tada počinje ozdravljenje. U molitvi, u tišini, u suzama koje se pretvaraju u poverenje, duša se polako oslobađa.
Nema tog leda koji toplina Hristove ljubavi ne može otopiti. Nema tog straha koji njegovo prisustvo ne može umiriti. On ne obećava lak put, ali obećava da neće ostaviti čoveka samog. U svakom novom jutru, u svakom dahu, u svakom pokušaju da se podigne posle pada, On stoji kao tiha snaga i svetlost.
Zato hrišćanin ne beži od života, već ga prihvata kao dar. I kada je teško, i kada su dani ispunjeni brigama, vera ga uči da podigne pogled iznad prolaznog i da srce prinese onome koji čeči. U tom predanju nestaje gorčina, a umesto nje dolazi tiha radost. U tom poverenju rađa se osmeh koji nije naivan, već proistekao iz dubokog saznanja da nismo sami.
Starac Timotej je to sažeo jednostavnim, ali snažnim rečima:
"Hristu kad se obratiš, svaku muku pobediš... Kad u njega srce gleda, i kada se njemu preda, svaki led nestane, svaki strah umine. Ne gledaj u tužne priče, zaboravi teške dane, pusti Hristu srce svoje da isceli sve te rane. Osmehni se novom danu, novom jutru što dolazi, On je već u njemu tamo i čeka te kad dolaziš".
Učenje svetitelja kroz vekove svedoči da se duhovni život ne gradi naglo i spektakularno, već postepeno, kroz male, ali istrajne korake.
Nije vera odsustvo bola, već pouzdanje da bol ima smisao.
Svaki susret sa drugim čovekom prilika je da pokažemo kakvi smo u dubini duše.
Dom nije samo mesto zajedničkog života, već mala crkva, prostor u kome se čovek uči ljubavi, praštanju i trpljenju.
Kako pravila zasnovana na hrišćanskim vrednostima oblikuju karakter i veru deteta, a popustljivost ili pogrešna disciplina mogu imati teške posledice.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Vaspitavati dete nije samo učiti ga da uspe, već ga naučiti da ostane smerno i u veri. Sveti Porfirije poručuje - lek je u molitvi, ne u pohvalama.
U Australiji se dogodilo čudo koje je zapanjilo lekare i oduševilo vernike širom sveta. O ovom događaju pripoveda se u Manastiru Milesi u Grčkoj, koji je osnovao sveti Porfirije.
Dok se rešenja traže u brzom olakšanju i spoljnim sredstvima, pouka jednog od najvećih srpskih duhovnika 20. veka ukazuje na dublji uzrok unutrašnje praznine i put ka njenom prevazilaženju.
Majčinska ljubav je bezuslovna i neograničena.
U kratkim poukama blaženopočivšeg patrijarha srpskog sabrana je cela jevanđelska mera života, koja jasno razdvaja istinsko svedočenje od praznog izgovaranja i podseća šta će na kraju zaista biti važno.
Kršteno kumstvo u pravoslavlju nije samo običaj, već istinsko duhovno srodstvo koje nastaje u svetoj tajni krštenja.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Episkop je poručio da se istina ne nalazi u spoljašnjim učenjima, već u živom odnosu sa Bogom.
Od prvog znaka krsta na ulazu do pričešća i izlaska iz hrama, svaki pokret ima svoje značenje – zašto su tišina, pažnja i unutrašnja sabranost ključni i šta vernici najčešće rade pogrešno, a da toga nisu ni svesni.
Jednostavan recept od nekoliko sastojaka donosi osećaj lakoće i vraća ravnotežu posle obilnih obroka, baš onako kako su to radile nekadašnje domaćice.