Kako pravila zasnovana na hrišćanskim vrednostima oblikuju karakter i veru deteta, a popustljivost ili pogrešna disciplina mogu imati teške posledice.
Prvi način na koji Crkva uči decu da poštuju roditelje jeste da budu zahvalna za sve što su roditelji za njih žrtvovali i dali im. Ali da li smo sigurni da za decu žrtvujemo i dajemo sve što im zaista treba? Uloga roditelja nije ograničena na predavanje genetskog materijala i deljenje plate, krova, hrane i malo pažnje; to su osnovne stvari. Sveto pismo kaže: " Ako li ko o svojima, a osobito o domaćima, ne promišlja, odrekao se vere i gori je od nevernika" (1 Tim 5:8).
Drugim rečima, fizičko staranje o detetu nije ništa plemenito; to nije čak ni minimum. Ono što je preko toga potrebno jeste da budemo roditelji u Gospodu.
Crkva takođe uči da deca treba da poštuju roditelje tako što će slediti njihovo vođstvo. Ali da li ih mi zaista vodimo? Ako ih vodimo, da li ih vodimo pravim putem - Božijim? U Crkvi poštujemo starije makar zato što su duže tu i što imaju više duhovnog iskustva. Čak i odrasli imaju potrebu da budu okruženi onima koji su duhovno zreliji od nas, makar zbog njihovog iskustva. Čak i sveštenici i monasi imaju duhovne roditelje koji ih vode putem Gospoda, pomažući im da ostanu na pravom putu. Ako je ovo potrebno odraslim hrišćanima, koliko je tek potrebno dečijim dušama koje je lako oblikovati!
Shutterstock/PeopleImages
Roditelji i dete, ilustracija
Popustljivost prema deci i njene posledice
Neki roditelji ne vide potrebu za pravilima. Ponekad mislimo da će popustljivost učiniti da nas deca više vole, ali rezultat je suprotan. Deca koja rastu bez discipline teško shvataju odgovornost za svoje postupke. Uče da rade šta žele bez posledica. Takvo roditeljstvo ne samo da odbacuje poštovanje koje Bog očekuje od naše dece, već umanjuje i šanse da budu poslušna u školi, karijeri, društvu i, pre svega, Bogu.
Ako ne naučimo decu poslušnosti kod kuće, neće je lako naučiti nigde drugo, osim možda kroz Božiju milost i svete lekcije. Ipak, ni tada ne postoji garancija da će poslušati. Opušteno roditeljstvo stvara decu sa opuštenim moralnim kompasom. Ako je filozofija „neka ga“, tako će i biti. Kako očekivati poštovanje ako sami ne pokazujemo roditeljsku odgovornost?
Postavljanje granica: ključ za formiranje hrišćanske poslušnosti
Ako postavimo granice dok su deca mala, neće biti potrebe da ih kasnije prisiljavamo da se bolje ponašaju. U Solomonovim pričama piše: "Uči dete prema putu kojim će ići, pa neće odstupiti od njega ni kad ostari" (Priče Solomonove 22:6).
Nemoguće je silom stvoriti svetost, ali ako odgajamo decu pravilno, ona će voleti Boga i želeti da budu sveta. Granice postavljene sa ljubavlju i razumevanjem vremenom postaju deo ličnosti i pomažu u razvoju dobrih navika. Kada decu učimo poslušnosti u Gospodu, prirodno dolazi i hrišćansko poštovanje.
Shutterstock/fizkes
Majka i dete, ilustracija
Doslednost roditelja: temelj uspešnog odgoja
Neki roditelji uspostavljaju detaljna pravila, ali ih sami ne poštuju. Ovo šteti gotovo isto koliko i potpuno odsustvo pravila. Bez obzira koliko smo dobri, deca će praviti greške: zbog nezrelosti, loše procene, pa ponekad i namernog prkosa.
Naš zadatak je da ih učimo trima stvarima:
1. Da priznaju grešku.
2. Da se izvine.
3. Da isprave štetu koju su učinili.
Ove vrline – skromnost, pokajanje i osećaj lične odgovornosti – grade se tokom vremena. Ako ne primenjujemo pravila dosledno, učimo decu da kršenje pravila nema posledica, čime pravila gube smisao.
Mnogi od nas žele da izigravaju „neobaveštene“. Radije bismo okrenuli glavu od problema nego se borili da ih rešimo. Ako pravimo da ne vidimo gde deca greše, ne osećamo potrebu da se nerviramo oko toga kako da ispravimo njihovo ponašanje, da li i kako da ih kaznimo i kako da ih sprečimo da ponove istu grešku. Takođe, ne postavljamo sebi važno pitanje: Da li sam ja nešto uradio ili propustio da uradim kao roditelj i tako doprineo nastanku ovog problema?
Problem zatvaranja očiju pred problemom je taj što naša deca nikada neće pogledati u lice stvarnosti – da su odgovorna za svoje greške. Suočavanje sa odgovornošću razlikuje se od suočavanja sa posledicama. Deca će možda izbeći posledice svog ponašanja ili biti uhvaćena, ali moraju razumeti da izbegavanje kazne na ovom svetu ne znači da će izbeći duhovnu odgovornost. Bog kaže: "Nema ništa sakriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati" (Mt 10:26).
Kada okrenemo lice od dečijeg nestašluka, činimo im duhovnu medveđu uslugu: učimo ih da misle da niko ne posmatra. Bog uvek posmatra.
Moramo uraditi više od prostog podučavanja o dobrim i lošim postupcima. Kada deca pogreše, potrebno je da priskočimo. Nije dovoljno pretiti posledicama, a nikada ih ne sprovesti. Sa ljubavlju, moramo pokazati da naša pravila nisu šala. Ako deca nikada ne vide kako se disciplinuju, neće povezati činjenicu da Bog takođe primenjuje disciplinu.
S druge strane, neki roditelji imaju stroga pravila, ali ona nisu Božija. Možemo pročitati sve knjige o roditeljstvu, ali ko ih je pisao? Ljudi ili Bog? Ako svoju roditeljsku strategiju zasnivamo na bilo čemu osim Božijih vrednosti, ne živimo hrišćanski niti odgajamo hrišćansku decu. Ako tražimo da nas voli svet, to je u redu; ali ako tražimo Božiju ljubav, moramo Ga voleti i priznati da On zna više od nas i više od svih knjiga koje smo pročitali.
Ako ste istinsko dete Božije, dobićete blagodat vaspitanja nebeskoga Oca još u ovom životu. Vaspitne metode hrišćanskih roditelja treba da budu poput Božijih. Roditelji koriste vaspitnu disciplinu i uputstva. Takvo vaspitanje i Bog koristi. U knjizi Ponovljenog Zakona 11:1 piše: "I izvršuj jednako šta je zapovedio da izvršuješ." Prouči, razumi i upotrebi.
Shutterstock
Majka i deca, ilustracija
Božija disciplina i roditeljski zadatak
Vrsta discipline koju Bog očekuje nije vojna, borilačka ili zatvorska. To su sekularni oblici discipline. Možemo decu upravljati na te načine, ali oni i dalje mogu izrasti u ljude bez morala u hrišćanskom smislu. Pravila discipline koja Bog očekuje su Njegova: "Jer koga ljubi Gospod, onoga i kara; i bije svakoga sina kojega prima" (Jev 12:6).
Kao hrišćanski roditelji, moramo učiniti sve da decu naučimo kako da žive po Božijoj volji. Kada pogreše, njihova neposlušnost nije samo nama, već i Bogu. Naša je dužnost da ih ispravimo, objasnimo zašto njihova neposlušnost nije u redu, podstaknemo na pokajanje i pomognemo im da naprave korake ka duhovnom preobražaju.
Ljubav i praštanje u roditeljskom odgoju
U disciplini je ključno i praštanje. Ovo je deo bezuslovne, hrišćanske roditeljske ljubavi; baš kao što nama Bog oprašta, i mi praštamo. Moramo biti pošteni u načinu ispravljanja. Sprovođenje discipline ne znači vikanje, ponižavanje, vređanje ili fizičko kažnjavanje.
Moramo paziti da ne postanemo gordi dok ih kažnjavamo. Dete je neposlušno Bogu, a ne nama – mi smo samo Njegov instrument koji ih drži na pravom putu. Disciplina je neophodna, ali nas ne oslobađa od ljubavi prema njima. Upravo je ta ljubav razlog zbog kojeg disciplinujemo.
U besedi za 20. ponedeljak po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako iskrenost i vera najmlađih otvaraju puteve veličanstvu Hrista koje čak i mudri ne mogu dosegnuti.
Paroh hrama Svetog Aleksandra Nevskog u Moskvi otkriva zašto uplašena deca gube poverenje u Boga i kako ljubav, molitva i nežan razgovor otvaraju put istinskoj veri.
Veliki duhovnik 20. veka podseća da prava hrabrost i uspeh ne dolaze iz pohvala, već iz Božije milosti i sposobnosti da dete nauči da traži pomoć Boga u svakom koraku svog života.
Ovaj recept bez mleka, jaja i ulja pokazuje da jednostavnost ne znači odricanje - naučite kako pripremiti mekane kore i bogat fil koji će uneti toplinu u svaki postni trenutak.
Ove godine 7. april donosi retko poklapanje koje menja ustaljeni tok bogosluženja - službe se prepliću, čitaju se tekstovi oba dana, a vernici će primetiti i drugačija pravila u postu.
U besedi za ponedeljak Strasne sedmice Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako prihvatanje stradanja donosi nagradu večnog života i kako Hristovo stradanje daje snagu u svakodnevnim iskušenjima.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Veliki ponedeljak, po starom i po novom kalendaru. Katolici slave Uskršnji ponedeljak, dok Jevreji obeležavaju dane Pashe, a muslimani nemaju veći opšti praznik.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Eparhija niška poklonila je osmeh i sigurnost Predragu i Anđeli Antić i njihovim sinovima, koji su, uz blagoslov i slavsku ikonu, uselili u svoj novi dom, izgrađen snagom vere, ljubavi i zajedništva.
Arhimandrit Srpske pravoslavne crkve Vasilije Kostić objašnjava zašto porodični ručak nije samo obrok, već temelj vaspitanja – i kako se u toj tihoj svakodnevici gradi ili ruši autoritet oca, toplina majke i snaga deteta.
Milica, Natalija i Marija i njihov pas kreću na neverovatno putovanje koje će im promeniti živote, otkrivajući da istinska svetlost dolazi iz ljubavi i vere.
U besedi za ponedeljak Strasne sedmice Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako prihvatanje stradanja donosi nagradu večnog života i kako Hristovo stradanje daje snagu u svakodnevnim iskušenjima.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
U pravoslavnom kontekstu, koren ovog izraza povezuje se sa grčkom rečju hagios, što znači sveti, kao i sa izrazom Hagion Oros, jednim od najvažnijih duhovnih središta pravoslavlja.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Od Velikog ponedeljka 6. aprila do Vaskrsa vodi kroz bogosluženja, molitvu i ličnu pripremu – vodič šta je važno, kada otići u hram i kako se pripremiti za Pričešće u danima najveće duhovne težine.
U pravoslavnom kontekstu, koren ovog izraza povezuje se sa grčkom rečju hagios, što znači sveti, kao i sa izrazom Hagion Oros, jednim od najvažnijih duhovnih središta pravoslavlja.