OD OVOGA NAJVIŠE ZAVISI KAKO GOSPOD NA NEKOGA GLEDA! Starac Josif o malim stvarima koje za Boga imaju ogromnu težinu!
U pravoslavnoj tradiciji, svaki čovek je ikona Božja, bez obzira na njegove mane, padove ili slabosti.
Kada čovek smatra da je uvek u pravu, kada ne želi da popusti, da oprosti ili da zatraži oproštaj, tada se srce udaljava od ljubavi i mira.
Među ljudima se često može čuti da je najteže sačuvati mir upravo sa onima koji su nam najbliži.
Neretko se dogodi da među rođenom braćom i sestrama nastanu svađe, nerazumevanje, uvrede i dugotrajna ćutanja koja godinama razdvajaju porodicu.
Pravoslavna vera, međutim, uči da upravo kroz takve odnose čovek najbolje vidi stanje svoje duše i koliko u njemu ima smirenja, trpljenja i ljubavi.
Sveti oci govorili su da nije teško pokazivati dobrotu prema ljudima koje retko viđamo, ali da se prava vera otkriva onda kada čovek uspe da sačuva mir sa onima sa kojima je svakodnevno povezan. Zato su posebno upozoravali na gordost, jer upravo ona najčešće rađa sukobe među najbližima.
Kada čovek smatra da je uvek u pravu, kada ne želi da popusti, da oprosti ili da zatraži oproštaj, tada se srce udaljava od ljubavi i mira.
Mnogi misle da će post, duga molitva ili milostinja sami po sebi biti dovoljni za spasenje, ali su sveti ljudi upozoravali da ništa nema vrednost ako čovek u sebi nosi gordost i neprijateljstvo prema bližnjem.
Posebno je opasno kada se sukobi i mržnja zadrže među rođenom braćom i sestrama, jer tada čovek zatvara srce pred ljubavlju koju Bog traži od svakog hrišćanina.
O tome je govorio i Prepodobni Josif Optinski:
"Аko ti sa rođenom sestrom ne možeš da živiš, onda ni sa anđelom u raju nećeš moći - zbog gordosti. Nikoga nikada nizašta ne osuđuj i svima praštaj, i bez truda ćeš se tada spasti. Osuđivači, zlopamtila i gordi, makar se i mole i poste, makar i razdaju novac, ako se ne ispravljaju, nemaju i neće imati mesto na nebu, već će poći u pakao zlim dusima da se zauvek muče bez kraja."
U pravoslavnoj tradiciji, svaki čovek je ikona Božja, bez obzira na njegove mane, padove ili slabosti.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.
Pravoslavna tradicija uči da je svaki dar koji čovek ima, bilo da je reč o novcu, znanju ili vremenu, dat sa razlogom.
Svaka duša koja se udaljila od istine jeste rana na telu Crkve.
Smirenje je temelj duhovnog života, štit od gordosti i uslov za istinsku bliskost s Bogom.
Najveća zabluda savremenog sveta jeste sigurnost u "novo sutra".
Sveti oci učili su da hrišćanin ne sme da gradi svoje odnose na praznim rečima i prolaznim pohvalama.
Sveti oci učili su da krsni znak nije običaj niti formalnost, već duhovno oružje protiv zla.
Jedna od pouka svetogorskog starca otkriva zašto i mali prinos pred Bogom ima posebnu vrednost kada se uz sveću setimo onih koji prolaze kroz patnju, nevolju i teške životne trenutke.
Poslednji ispraćaj Maise i Meri Daoud okupio je porodicu, prijatelje i vernike u Hramu Svetog Porfirija u Gazi, dok je Jerusalimska patrijaršija uputila molitvu za pokoj njihovih duša i utehu najbližima.
Sveštenik Andrej Tkačov objašnjava kako iskušenja počinju, zašto čovek na putu ka Bogu nailazi na prepreke i na koji način se protiv zla može boriti.
Crkva predviđa jedan jedini izuzetak od redovnog načina vršenja Svete tajne krštenja, koji je strogo regulisan crkvenim zakonom.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Crkva predviđa jedan jedini izuzetak od redovnog načina vršenja Svete tajne krštenja, koji je strogo regulisan crkvenim zakonom.
Od Hristovih reči o Pričešću do Tomine sumnje i pažljivo usmerene svetlosti, svaki prizor na čuvenom remek-delu ima svoje značenje, a perspektiva stvara utisak da se i posmatrač nalazi za trpezom.
U besedi za subotu 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički donosi snažno razmišljanje o onome što ljudi smatraju najvećim blagom i o putu kojim se, prema Hristovim rečima, dolazi do Oca.