OVO JE JEDNA OD RETKIH STVARI KOJU ČOVEK NE SME SEBI DA DOPUSTI! Sveti Amvrosije Milanski o onome što čine samo pokvareni i prepredeni ljudi!
Sveti oci učili su da hrišćanin ne sme da gradi svoje odnose na praznim rečima i prolaznim pohvalama.
Sveti oci učili su da hrišćanin ne sme da gradi svoje odnose na praznim rečima i prolaznim pohvalama.
Kada čovek smatra da je uvek u pravu, kada ne želi da popusti, da oprosti ili da zatraži oproštaj, tada se srce udaljava od ljubavi i mira.
Svi su, prema hrišćanstvu grešni, osim Isusa Hrista, ali i tu postoje razlike.
Razlika između osude i brige za bližnjeg je u motivu.
Iako se najčešće vezuje za uzdržavanje od određene vrste hrane, Crkva stalno naglašava da je suština posta mnogo dublja.
Duhovni život u pravoslavlju nije put ka samopotvrđivanju, već proces osvešćivanja sopstvenih granica i slabosti.
Zlo se ne identifikuje isključivo s ljudima, već sa duhovnim stanjima i demonskim silama koje čoveka navode na gordost, mržnju, ogovaranje...
Pravoslavlje, kao duhovni put koji vodi ka istinskom smirenju i zajednici sa Bogom, egoizam prepoznaje kao jedno od najopasnijih duhovnih stanja.
Lucifer, anđeo svetlosti, pao je upravo zbog gordosti, želeći da bude kao Bog.
Iskušenja dolaze u raznim oblicima – kroz bolest, gubitke, nepravde, unutrašnje sumnje ili spoljašnje pritiske.
Duhovni pad retko dolazi iznenada - on se uvlači neprimetno, kroz ravnodušnost, rutinu i gubitak žive veze sa Bogom.
Smirenje je temelj duhovnog života, štit od gordosti i uslov za istinsku bliskost s Bogom.
Kada čovek uporno odbacuje duhovnu stvarnost, prema učenju Crkve, sve više se vezuje za misli koje ga udaljavaju od istine, od drugih i od samog sebe.
Pravoslavna crkva ne govori o gordosti samo kao o pogrešnom stavu, već kao o smrtnom grehu - duhovnom stanju koje, ako se ne leči, vodi čoveka ka propasti.
U praksi, poslušnost pomaže čoveku da se oslobodi egoizma i samovolje. Kroz nju se uči smirenje, vera i poverenje.
On je to objasnio u emisiji "Agape", koja se emitovala na televiziji "Studio B", gde je redovno gostovao i odgovarao na razna pitanja koja muče savremenog čoveka.
Dok psiholozi bes vide kao posledicu unutrašnje napetosti savremenog života, pravoslavlje ga prepoznaje kao duhovno stanje koje, ako se ne obuzda, nanosi štetu i okolini i duši.
Gordost se pojavljuje kroz prezir prema drugima, nadmenost, tvrdoglavo insistiranje na sopstvenom mišljenju, odbijanje pomoći, pa čak i kroz spoljašnje činjenje dobrih dela ako je njihov cilj samopromocija.
Sveti Oci kažu da se gord čovek ne može popraviti dok ne dođe do velike patnje ili Božije milosti, jer mu nijedna ljudska reč ne dopire do duše.
Ako volimo sebe i služimo sebi, mi onda ne možemo da služimo Bogu. I to je uzrok svih naših stradanja, stramputica i padanja, ističe protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar.
Crkveni oci vekovima upozoravaju da je put gordosti – put propasti.
Prema učenju Pravoslavne crkve, ljudska bića su stvorena po Božjoj slici i jedini pravi izvor dostojanstva čoveka je Bog.
Stvarni post privodi čoveka smirenju. A u smirenju čovek stiče saznanje, da za čoveka spasenje leži jedino u Bogu, u njegovoj milosti, govorio je patrijarh Pavle.
Uverenje da nismo kao drugi ljudi puno košta svakog čoveka, ističe iguman Simeon, a evo i kako.
U Novom zavetu se kaže da postoje dva kraljevstva - nebesko i đavolsko. Đavo ili Satana je pali anđeo, koji je, prilikom svog pada, povukao i mnoštvo drugih anđela sa sobom. Isus ga naziva "knezom ovoga sveta“. On je "kušač“ ljudi i nastoji da ih povuče za sobom.
Priče o čudima jedne od najpoštovanijih svetiteljki u Rusiji brižljivo su čuvane u narodu, prenosile su se s kolena na koleno i neprestano se umnožavale jer pomoć ove svetiteljke u životu vernika ne prestaje ni posle njene smrti.
Nekadašnji poglavar SPC je govorio da se ne treba samo odricati hrane, već je mnogo važnije postizanje smirenosti, krotkosti i nadasve ljubavi prema sebi i bližnjima. Gordost je jedan od najopasnijih grehova tokom posta. Gospod uči da postimo diskretno, bez licemerja, i da je Bogu ugodan samo onaj post koji je praćen uzdržavanjem od zlih dela, reči i misli. Patrijarh Pavle je postio svaku sredu i petak, kao i sve postove. Jeo je malo, najčešće čorbu od koprive i molio se.
Greh nije neko imaginarno stanje, već se težina greha direktno odražava u našem životu, jer je on bolest volje. Ne radi se o tome da Bog ne može da oprosti neki greh, već o tome da je zauzeti stav prema jevanđelju Hristovom isključiv da ne ostavlja prostor za promenu i pokajanje.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.