ZBOG ČEGA SE OGNJIŠTA GASE: Opomena starca Save koja poziva na buđenje
U središtu pravoslavne vere, kao njeni najdublji duhovni stubovi, stoje post i molitva.
Iako se najčešće vezuje za uzdržavanje od određene vrste hrane, Crkva stalno naglašava da je suština posta mnogo dublja.
Juče je za vernike počeo Božićni post, jedan od četiri velika godišnja posta u pravoslavnoj tradiciji.
On prethodi prazniku Rođenja Hristovog i traje 40 dana, predstavljajući vreme pripreme, smirenja i duhovnog sabiranja.
Iako se najčešće vezuje za uzdržavanje od određene vrste hrane, Crkva stalno naglašava da je suština posta mnogo dublja - to je proces unutrašnjeg očišćenja, borbe sa sopstvenim slabostima i otvaranja srca prema Bogu i bližnjima.
Božićni post je put ka tišini i obraćanju unutra, kroz molitvu, pokajanje i dobra dela. On nije samo promena jelovnika već način preobražavanja navika i misli. Vernicima se savetuje da se tokom ovih dana čuvaju praznih reči, osuđivanja, svađa, nepotrebne buke svakodnevice. Post je vreme kada čovek treba da nauči da se vraća jednostavnosti i bude pažljiviji, skromniji i strpljiviji.
Crkva uči da se pravi post živi skromno i nenametljivo. Posebno upozorava na to da se post ne sme pretvoriti u predmet samopromocije, razmetanja ili takmičenja. Kada neko javno i s ponosom ističe da posti, govori o tome na način koji uzdiže njegov ego, takvo ponašanje udaljava od suštine duhovne discipline. Post treba da ostane lični odnos čoveka prema Bogu, lično stremljenje ka boljem sebi, a ne sredstvo za stvaranje slike o sopstvenoj pobožnosti.
Upravo zbog toga u crkvenom predanju nalazimo mnoge opomene protiv gordosti, koja može da se prikrade i u ono što naizgled činimo "dobro".
Među njima je i poznata misao Svetog Isidora Prezvitera, koja na najjednostavniji način razotkriva smisao posta i upozorava na zamku samohvale:
- Ako se postom gordite, onda je bolje da jedete meso.
U središtu pravoslavne vere, kao njeni najdublji duhovni stubovi, stoje post i molitva.
Zlo se ne identifikuje isključivo s ljudima, već sa duhovnim stanjima i demonskim silama koje čoveka navode na gordost, mržnju, ogovaranje...
Pravoslavlje jasno ističe da vera nije samo unutrašnje osećanje, niti puko intelektualno priznanje da Bog postoji već da podrazumeva delanje, trud, promenu života, rast u vrlini i stalnu borbu sa sopstvenim slabostima.
Od Rаја i prvog pada, preko Isusovog posta u pustinji, do Evharistije — otac Jefrem Mets obјašnjava zašto način na koji jedemo određuje našu duhovnu јasnoću, poslushnost i sposobnost da primimo Božje darove.
Dok savremeni čovek brak sve češće posmatra kao prolazan odnos, veliki crkveni otac upozorava da razumevanje za ljudsku slabost postoji, ali da put ka opravdanju nema beskonačno mnogo koraka.
Već četrnaesti dan od dolaska Časnog pojasa u Hram Svetog Save, vernici iz različitih krajeva sveta i Srbije svedoče o iskustvu koje, kako kažu, prevazilazi samo čekanje i postaje lični čin vere i odricanja.
Grčki portali ističu da je Hram Svetog Save na Vračaru postao mesto "neprekidnog hodočašća", u kojem se danima smenjuju kolone vernika iz Srbije, regiona i dijaspore.
U trenucima patnje mnogi se pitaju zbog čega ih je zadesila određena nesreća i da li je ona posledica njihovih grešaka.
Već četrnaesti dan od dolaska Časnog pojasa u Hram Svetog Save, vernici iz različitih krajeva sveta i Srbije svedoče o iskustvu koje, kako kažu, prevazilazi samo čekanje i postaje lični čin vere i odricanja.
Na Duhovski ponedeljak, uprkos slaboj kiši, hiljade vernika i dalje su strpljivo čekale ispred Hrama Svetog Save da se poklone Časnim Pojasu.
Iz manastira Vatoped dopremljene su dodatne osveštane trakice, pa će svi vernici koji dolaze u Hram Svetog Save, nakon poklonjenja Časnom pojasu, moći da prime ovaj blagoslov.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Ako je Bog postao čovek i ako je materija u Hristu postala sredstvo spasenja, onda poštovanje sveštenih predmeta nije povratak paganskoj magiji, već svedočanstvo vere u osvećenje tvari, kaže otac Aleksandar.
Miris detinjstva i jednostavnih sastojaka koji su u domaćinstvima nekada stvarali najlepše slatke trenutke, bez mnogo truda.
Obilazeći kolonu vernog naroda, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je da molitva Bogomajci treba da bude na usnama i u srcima vernih ne samo u nevolji, već i u danima radosti.