Shutterstock/Sergey Shubin/I.K.Media, Facebook/Православна Вера, Православне поуке, проповеди и предавања.
Pravoslavlje jasno ističe da vera nije samo unutrašnje osećanje, niti puko intelektualno priznanje da Bog postoji već da podrazumeva delanje, trud, promenu života, rast u vrlini i stalnu borbu sa sopstvenim slabostima.
U savremenom društvu često se susrećemo sa paradoksom: mnogi se izjašnjavaju kao vernici, a ipak njihov svakodnevni život retko odražava ono što sama vera propoveda. Pravoslavlje nas uči da vera nije samo tradicija, reč ili deklaracija identiteta - ona je, pre svega, način postojanja i neprekidni odnos čoveka sa Bogom.
Ipak, u praksi se pokazuje da se mnogi zaustavljaju samo na prvom koraku: na izgovorenoj pripadnosti, bez življenja te pripadnosti.
Crkva naglašava da post nije samo dijetetska disciplina, već sredstvo duhovnog očišćenja, put ka smirenju, nadvladavanju strasti i potvrđivanju slobodne volje.
Pričešće, kao najdublje jedinstvo čoveka sa Hristom, predstavlja srce bogoslužbenog života, a ispovest put ka oslobađanju duše od tereta greha i ka obnavljanju duhovne svežine.
YT/Chasing Pavements
Otac Georgije
Ipak, mnogi danas, iako nose krst oko vrata, ne poste ni sredom ni petkom, ne učestvuju u liturgijskom životu, niti pristupaju svetoj Tajni ispovesti i pričešća. Iako se formalno smatraju vernicima, njihov odnos prema veri ostaje pasivan, često sveden na običaj, naviku ili kulturnu pripadnost.
Pravoslavlje jasno ističe da vera nije samo unutrašnje osećanje, niti puko intelektualno priznanje da Bog postoji. Ona podrazumeva delanje, trud, promenu života, rast u vrlini i stalnu borbu sa sopstvenim slabostima.
Čovek koji kaže da veruje, a pritom ne učestvuje u liturgijskom životu Crkve, ne moli se, ne posti, ne ispoveda se i ne pričešćuje, zapravo propušta samu suštinu pravoslavnog življenja. Takva "vera“ ne menja čoveka, ne gradi ga i ne vodi ga ka Bogu, već ostaje samo spoljašnja etiketa.
Foto: Eparhija mileševska
Istinski vernik vodi liturgijski život
- Vera sama po sebi ne znači ništa. Sveti Jakov u Svetom pismu kaže da i đavo gleda u Boga i drhti. Dakle, đavo zna da Bog postoji, veruje u njega, ali se demon, đavo, neprestano protiv Boga i bori, ignoriše ga, gura ga od sebe, bori se na razne načine... Tako da, vera sama po sebi, ne spasava čoveka. U Svetom pismu isti apostol kaže: "Vera bez dela je prazna, mrtva vera." - kaže otac Georgije i nastavlja:
- Kada bismo sad napravili jednu anketu i kada biste pitali naše pravoslavne Srbe da li poste svaku sredu i petak, 90 posto će reći da ne posti. Da li poste sva četiri posta od početka do kraja, da li nedeljom idu u crkvu, da li se mole, da li se ispovedaju, da li postoji kod njih taj život u Bogu... Rezultat te ankete bio bi katastrofalan. I možemo li posle ovoga reći da su Srbi pravoslavan narod.
Otac Željko Marković jednom prilikom je govorio o tome kako naše misli mogu uticati na zdravlje, navodeći primer stvaranja čira na želucu zbog nakupljenih negativnih emocija.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Teodora Stratilata po starom, odnosno Svetog Jevastija Velikog po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Petra Damjanija, muslimani su u mesecu Ramazanu, dok u judaizmu danas nema velikog verskog praznika.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.
Kako tri različite verske tradicije koriste uzdržavanje od hrane i molitvu da bi ojačale duhovnu disciplinu, približile se Bogu i razvile solidarnost prema bližnjima – prikaz jednog dana posta u svakoj religiji.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
Građani, zvaničnici i potomci mučenika okupili su se kod spomenika „17. februar“, podsećajući na 84. godišnjicu jednog od najvećih stradanja srpskog naroda u Drugom svetskom ratu.