Shutterstock/Sergey Shubin/I.K.Media, Facebook/Православна Вера, Православне поуке, проповеди и предавања.
Pravoslavlje jasno ističe da vera nije samo unutrašnje osećanje, niti puko intelektualno priznanje da Bog postoji već da podrazumeva delanje, trud, promenu života, rast u vrlini i stalnu borbu sa sopstvenim slabostima.
U savremenom društvu često se susrećemo sa paradoksom: mnogi se izjašnjavaju kao vernici, a ipak njihov svakodnevni život retko odražava ono što sama vera propoveda. Pravoslavlje nas uči da vera nije samo tradicija, reč ili deklaracija identiteta - ona je, pre svega, način postojanja i neprekidni odnos čoveka sa Bogom.
Ipak, u praksi se pokazuje da se mnogi zaustavljaju samo na prvom koraku: na izgovorenoj pripadnosti, bez življenja te pripadnosti.
Crkva naglašava da post nije samo dijetetska disciplina, već sredstvo duhovnog očišćenja, put ka smirenju, nadvladavanju strasti i potvrđivanju slobodne volje.
Pričešće, kao najdublje jedinstvo čoveka sa Hristom, predstavlja srce bogoslužbenog života, a ispovest put ka oslobađanju duše od tereta greha i ka obnavljanju duhovne svežine.
YT/Chasing Pavements
Otac Georgije
Ipak, mnogi danas, iako nose krst oko vrata, ne poste ni sredom ni petkom, ne učestvuju u liturgijskom životu, niti pristupaju svetoj Tajni ispovesti i pričešća. Iako se formalno smatraju vernicima, njihov odnos prema veri ostaje pasivan, često sveden na običaj, naviku ili kulturnu pripadnost.
Pravoslavlje jasno ističe da vera nije samo unutrašnje osećanje, niti puko intelektualno priznanje da Bog postoji. Ona podrazumeva delanje, trud, promenu života, rast u vrlini i stalnu borbu sa sopstvenim slabostima.
Čovek koji kaže da veruje, a pritom ne učestvuje u liturgijskom životu Crkve, ne moli se, ne posti, ne ispoveda se i ne pričešćuje, zapravo propušta samu suštinu pravoslavnog življenja. Takva "vera“ ne menja čoveka, ne gradi ga i ne vodi ga ka Bogu, već ostaje samo spoljašnja etiketa.
Foto: Eparhija mileševska
Istinski vernik vodi liturgijski život
- Vera sama po sebi ne znači ništa. Sveti Jakov u Svetom pismu kaže da i đavo gleda u Boga i drhti. Dakle, đavo zna da Bog postoji, veruje u njega, ali se demon, đavo, neprestano protiv Boga i bori, ignoriše ga, gura ga od sebe, bori se na razne načine... Tako da, vera sama po sebi, ne spasava čoveka. U Svetom pismu isti apostol kaže: "Vera bez dela je prazna, mrtva vera." - kaže otac Georgije i nastavlja:
- Kada bismo sad napravili jednu anketu i kada biste pitali naše pravoslavne Srbe da li poste svaku sredu i petak, 90 posto će reći da ne posti. Da li poste sva četiri posta od početka do kraja, da li nedeljom idu u crkvu, da li se mole, da li se ispovedaju, da li postoji kod njih taj život u Bogu... Rezultat te ankete bio bi katastrofalan. I možemo li posle ovoga reći da su Srbi pravoslavan narod.
Otac Željko Marković jednom prilikom je govorio o tome kako naše misli mogu uticati na zdravlje, navodeći primer stvaranja čira na želucu zbog nakupljenih negativnih emocija.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Govoreći o pokajanju, Sveštenomučenik Grigorije ukazivao je i na utehu koju čovek može da oseti kada svoje grehe ne prikriva i ne traži opravdanje za njih.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.