U OVIM KUĆAMA NIKAD NEMA MIRA I NEĆE BITI! Otac Joil o uzroku svih porodičnih problema: "TU JE UŽAS..."!
Pravoslavna teologija porodicu posmatra kao malu crkvu, zajednicu u kojoj se, osim telesnog i emocionalnog, gradi i duhovni život.
Zlo se ne identifikuje isključivo s ljudima, već sa duhovnim stanjima i demonskim silama koje čoveka navode na gordost, mržnju, ogovaranje...
Prema pravoslavlju, zlo nije samo moralni prestup ili greška - ono je realna duhovna sila koja deluje na čoveka, pokušavajući da ga odvoji od Boga, bližnjeg i sopstvene unutrašnje svetlosti.
Zlo se ne identifikuje isključivo s ljudima, već sa duhovnim stanjima i demonskim silama koje čoveka navode na gordost, mržnju, ogovaranje, zavist, zluradost i svako drugo stanje koje unižava ljubav.
U duhovnoj borbi, čovek nije bespomoćan.
Pravoslavlje nas uči da je neophodno svakodnevno bdenje nad sobom, molitva, smirenje i stalna unutrašnja budnost kako bismo prepoznali kada zlo pokušava da se uvuče u naše misli, osećanja i postupke.
O tome duboko i jasno svedoči i Šhi-iguman Jeronim Sanaksarski, jedan od savremenih duhovnika ruske pravoslavne tradicije. Njegove reči ne samo da opisuju prirodu zla, već i daju konkretan duhovni odgovor na njegovo prisustvo:
"Duhovi zlobe nas ne ostavljaju ni za jedan dan. Rat se vodi. Dopustivši neprijatelju da uđe u srce – reci mu da ćuti, da zamre. Poveri Bogu da je duša puna zla. Kad zlo nailazi, prisilite sebe na šalu, na veselost, i zlo će se, poput dima rasejati. Omrzni đavola i on će te napustiti. Budeš li jezikom, rečima izražavao zlobu, prevladaće nad tobom. Čitaj 150 "Bogorodice Djevo". I ćuti, ćuti, ćuti! Traži oproštaj mnogo puta od onih koji su te uvredili, i đavo će odstupati."
Pravoslavna teologija porodicu posmatra kao malu crkvu, zajednicu u kojoj se, osim telesnog i emocionalnog, gradi i duhovni život.
Cilj demonskog delovanja je da čoveka odvoji od Boga, udalji od molitve, crkvenih tajni i vrlinskog života.
Prava ljubav ne bira kome će biti upućena - ona ljubi i neprijatelja, jer vidi u svakom čoveku ikonu Božiju.
Crkva uči da demon može koristiti životinju kao oruđe – ali samo ako Bog to dopusti, i to radi pouke, opomene ili kušanja čoveka.
Borba protiv zla ne vodi se kroz odmazdu, već kroz molitvu, strpljenje i ljubav.
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Reči svetitelja iz Grčke razotkrivaju najopasniju prevaru tame: đavo postaje moćan samo ako mu damo pravo i poverujemo u njegovu silu. Ali kada mu se suprotstavimo sa smirenjem i verom – on nestaje poput praha.
Deca nas podsećaju da postoji i drugi put – put poverenja, mira i unutrašnje sigurnosti.
Ono što nije urađeno juče, može se uraditi danas, a ono što niste uradili pre, možete sutra, naglašava otac Haralampije.
Posebno mesto u pravoslavnom shvatanju milostinje zauzima briga o bolesnima i nemoćnima.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Jerej Srpske pravoslavne crkve poručio je da bolest nije kazna, već poziv na duhovno buđenje — i upozorio da savremeni čovek, u pokušaju da pobedi bol i smrt tehnologijom, gubi ono najvrednije: smisao, ljubav i veru.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Sabrani verni narod zajedno sa državnim zvaničnicima u tišini i molitvi odali poštovanje stradalima dok su patrijarhove reči o miru i jedinstvu dirnule srca svih prisutnih.
Uz nekoliko sastojaka i malo strpljenja, svaka domaćica može da oblikuje ruže, listiće i cvetove od testa koji će slavski kolač pretvoriti u istinski simbol vere, lepote i porodičnog blagoslova.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Posni kolači iz „Srbskog kuvara“ iz 1855. postaju prava poslastičarska molitva koja okuplja porodicu.
Jerej Srpske pravoslavne crkve poručio je da bolest nije kazna, već poziv na duhovno buđenje — i upozorio da savremeni čovek, u pokušaju da pobedi bol i smrt tehnologijom, gubi ono najvrednije: smisao, ljubav i veru.
U besedi za 22. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva zašto je beg u pustinju više od udaljavanja od ljudi — to je put očišćenja duše, borba protiv strasti i trenutak kada čovek prestaje da služi sujeti.