KO OVO URADI U CRKVI, S VEĆIM GREHOM IZ NJE IZLAZI NEGO ŠTO JE U NJU UŠAO: Otac Vasilije otkriva šta Bog ne oprašta
U svetoj liturgiji se sabira cela Crkva: živi i upokojeni, nebo i zemlja.
Crkva pijanstvo nedvosmisleno osuđuje, svrstavajući ga među grehe koji pomračuju um i udaljavaju čoveka od Boga.
Odnos Pravoslavne crkve prema konzumiranju alkohola i pijanstvu jasno je razgraničen i precizno definisan u njenom učenju, bez mešanja ova dva pojma. Alkohol se u crkvenom predanju ne smatra zlom samim po sebi, dok se pijanstvo, bez izuzetka, smatra grehom i duhovnim padom.
Vino se, recimo, u Svetom pismu pominje kao dar Božji i sastavni deo života ljudi biblijskog vremena. Njegova najsvetija i najuzvišenija upotreba nalazi se u Svetoj liturgiji, gde se vino prinosi kao deo evharistije. Ova činjenica pokazuje da Crkva ne odbacuje alkohol kao takav niti ga poistovećuje sa grehom.
Međutim, istovremeno se jasno naglašava da svaka upotreba alkohola mora biti ograničena merom, razboritošću i trezvenošću uma.
Pijanstvo, sa druge strane, u učenju Pravoslavne crkve ima potpuno drugačije značenje. Ono se ne posmatra kao obična slabost ili telesni porok, već kao stanje u kome čovek gubi vlast nad sobom i svesno se predaje strasti.
Crkva pijanstvo nedvosmisleno osuđuje, svrstavajući ga među grehe koji pomračuju um i udaljavaju čoveka od Boga. Apostolske poslanice pijanstvo navode kao prepreku duhovnom životu i kao stanje nespojivo s hrišćanskom trezvenošću.
Ovakvo jasno razgraničenje između umerenog konzumiranja alkohola i pijanstva snažno je izraženo u besedama Svetog Jovana Zlatoustog, jednog od najznačajnijih učitelja Pravoslavne crkve, koji pijanstvu pristupa bez ikakvog ublažavanja ili relativizacije. Njegove reči sažimaju shvatanje ovog greha i njegovih posledica:
- Đavo nikoga ne voli više od pijanaca jer niko ne ispunjava njegovu zlu volju više od pijanca. Bežite od vina kao od zmije. Pijani je jadniji od mrtvaca: mrtvac leži bez svesti i ne čini ni dobro ni zlo, dok je pijani sposoban da čini zlo. Pijani je gori od zaposednutog jer je sopstvenom krivicom zaposednut.
U svetoj liturgiji se sabira cela Crkva: živi i upokojeni, nebo i zemlja.
Demoni mogu da utiču na čoveka kroz misli i osećanja, navodeći ga na mržnju, zavist, lenjost ili očaj.
Veliki srpski duhovnik 20. veka objašnjava kako možemo sačuvati dušu od nevidljivih napada koji vrebaju svakog nepažljivog čoveka.
Pouka svetitelja pokazuje kako iskušenja i unutrašnji nemir mogu postati put ka miru i duhovnom sazrevanju.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
Kada se suoči sa tuđom greškom, čovek mora da zastane i zapita se da li zna celu istinu i da li bi na isti način govorio kada bi se radilo o njemu.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
U društvu, u kojem je Isus živeo, udarac nije uvek bio samo fizički čin, objašnjava otac Bane.
Svetitelj je podsećao da se odnos prema drugima ne može odvojiti od unutrašnjeg stanja čoveka.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Kada se suoči sa tuđom greškom, čovek mora da zastane i zapita se da li zna celu istinu i da li bi na isti način govorio kada bi se radilo o njemu.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.