U svetoj liturgiji se sabira cela Crkva: živi i upokojeni, nebo i zemlja.
Sveta liturgija je centralno bogosluženje pravoslavne crkve i samo srce crkvenog života.
Ona nije samo molitveno okupljanje niti verski običaj, već zajedničko delo - služenje Boga i naroda. Sama reč liturgija dolazi od grčkog leitourgia i znači zajedničko delo, što jasno pokazuje da u liturgiji niko nije samo posmatrač.
U svetoj liturgiji se sabira cela Crkva: živi i upokojeni, nebo i zemlja. U njenom središtu je sveta tajna evharistije - prinošenje hleba i vina koji, silaskom Svetog duha, postaju telo i krv Hristova. Time se obnavlja Tajna večera i ispoveda vera da je Hristos stalno prisutan u Crkvi i među vernicima.
Prisustvovati liturgiji ne znači samo fizički biti u hramu. To podrazumeva svesno i molitveno učestvovanje: slušanje reči Božje, zajedničko odgovaranje na prozbe, pevanje, pažnju, unutrašnju sabranost i, kada je moguće i blagosloveno, pričešćivanje.
Foto: SPC
Liturgija, ilustracija
Vernik ne dolazi na liturgiju "zbog reda", već da stane pred Boga zajedno sa drugima, kao deo jednog tela.
Aktivno učešće u liturgiji podrazumeva i razumevanje njenog toka. Liturgija ima svoj početak, sredinu i kraj, i ništa u njoj nije sporedno ili nevažno. Blagoslovi, jektenije, čitanja iz Svetog pisma, simbol vere, molitve i zahvaljivanje Bogu čine jednu celinu. Posebno mesto ima zahvalnost - jer liturgija u svojoj suštini jeste zahvaljivanje Bogu za život, spasenje i sva dobra.
Upravo tu se javljaju i najčešće greške koje vernici prave, često nesvesno. Jedna od njih je kašnjenje na liturgiju, čime se propušta njen uvodni deo, ali još češća i ozbiljnija greška jeste napuštanje hrama pre samog završetka službe.
SPC
Otac Vasilije
Time se pokazuje nerazumevanje smisla liturgije kao celovitog čina i zanemaruje završno blagodarenje Bogu.
- Znate šta je najgore? Kažu sveti oci, ko izađe iz crkve pre nego što se kaže "Budi imja Gospodnje, blagosloveno ot ninje i dovijeka", s većim grehom izlazi iz crkve nego što je u nju ušao. Ajde što je i zakasnio, Bože oprosti! Ali najgore je kad neko izađe kad ne zablagodari Bogu. To nije dobro, a toga ima dosta. Znači, treba i mi više da radimo s narodom da to shvati. I mi i narod moramo paziti na to. Druga je stvar neka nevolja. Nešto se desi u čoveku, nedajbože, to su opravdani razlozi. Ali ovako, iz čista mira da izađemo pre nego što se završila služba, to nije dobro - objasnio je otac Vasilije.
Služeći liturgiju u hramu Svetog Pantelejmona u Oraovcu, mitropolit zvorničko-tuzlanski besedio je o veri koja se potvrđuje delima kroz obnovu crkvenog života i zajedništvo vernika.
Protojerej Tarasije Zabudjko rasvetljava nedoumicu o kojoj se u parohijama najčešće govori tiho, objašnjavajući da se suština ove zabrane ne tiče vrednovanja žene, već svetosti mesta na kojem se savršava Bezkrvna Žrtva.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
Kremast, mirisan i bogat, ovaj namaz od nekoliko dostupnih sastojaka odlično se slaže sa vrućom projom, hlebom, ali i kao dodatak jutarnjem ili glavnom obroku.
Svetinja čiji su temelji osvećeni 2008. godine nalazi se nadomak četiri fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a u njoj se bogoslužbeni život odvija već više od deset godina.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
Pred novim hramom Sabora Svetog arhangela Gavrila patrijarha srpskog dočekali mitropolit Hrizostom, arhijereji, sveštenstvo, monaštvo i brojni verni narod.
Dok većina otaca Crkve ističe značaj evharistijskog sabranja, jedan od najvećih duhovnika 19. veka, optinski starac Varsonufije, ukazao je na jutrenje kao trenutak kada mi sami prinosimo sebe Bogu, za razliku od službe kada nam se Isus Hristos prinosi na žrtvu.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
U besedi za subotu 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je svojom rečju i životom razotkrivao zlo i upozorava na strah zbog kojeg čovek ćuti pred onim što zna da nije dobro.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.