KAD JE GNEV OPRAVDAN, A KAD JE SMRTNI GREH! Sveti Pajsije jednom zasvagda rešio nedoumicu!
Sveti Pajsije podseća na događaje iz Svetog pisma u kojima su Božiji ljudi pokazali opravdano negodovanje.
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
U pravoslavnom predanju bolest se ne posmatra samo kao biološki ili medicinski problem, već kao stanje koje zahvata celokupnog čoveka – telo, dušu i duh. Čovek je stvoren kao jedinstvo, i sve što se događa u unutrašnjem, duhovnom životu neizbežno se odražava i na telesno stanje.
Zbog toga Crkva na bolest ne gleda isključivo kao na kaznu, ali ni kao na puku slučajnost, već kao na posledicu palog sveta i često kao na sredstvo kroz koje se čovek priziva na pokajanje, smirenje i povratak Bogu.
Sveto pismo i Sveto predanje svedoče da su greh, strasti i unutrašnji nemir duboko povezani sa patnjom i bolešću. Greh se u pravoslavlju ne shvata samo kao prestup zakona, već kao rana na duši, kao poremećaj prirodnog poretka u čoveku.
Kada su strasti – kao što su gnev, zavist, gordost, neuzdržanost i mržnja – prisutne i negovane, one razaraju unutrašnji mir i narušavaju sklad između duše i tela. Otuda mnogi sveti oci govore da bolest često ima duhovni uzrok, i da isceljenje ne počinje uvek od tela, već od srca.
Pravoslavna crkva ne odbacuje lekare i medicinu; naprotiv, ona ih vidi kao dar Božiji. Međutim, ona uvek naglašava da ni lekovi ni spoljašnje terapije nisu dovoljni ako čovek ostaje zarobljen u strastima.
Zato se u životu Crkve isceljenje vezuje za ispovest, pokajanje, pričešće, molitvu i promenu načina života. Bolest tada postaje prilika za duhovno trežnjenje, za sagledavanje sopstvene slabosti i zavisnosti od Boga.
Posebno mesto u pravoslavnom razumevanju bolesti ima unutrašnje stanje čoveka, a naročito gnev. Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
Shiiguman Sava Ostapenko je jasno ukazivao da dug život i očuvanje snage nisu mogući bez borbe protiv gneva i razdraženosti.
"Da bi se sačuvalo fizičko zdravlje i dugo živelo, čovek mora da se pridržava sledećeg pravila, istinitog kao reči Božije. Čovek mora po svaku cenu izbegavati gnev, posebno jak gnev, jer gnev širi žuč po celom telu i, izazivajući glavobolje, šteti zdravlju i neprimetno skraćuje čovekov život. Revnost i bes, prema reči Božijoj, skraćuju dane. Stoga, ko se uzdržava od gneva, ne šteti svom zdravlju niti skraćuje dane svog života".
Sveti Pajsije podseća na događaje iz Svetog pisma u kojima su Božiji ljudi pokazali opravdano negodovanje.
Čovekovo srce stvoreno je za mir, čistotu i blagost, dok gnev izvire iz gordosti.
Prvi srpski vladika u Americi, koga danas proslavljamo kao svetitelja, objasnio je da telesne nevolje nisu slučajnost, već prilika za pokajanje, duhovni rast i otkrivanje unutrašnjih slabosti.
Sveti oci često govore da strasti i grehovi, ukoliko im se čovek preda, ne razaraju samo duševni mir, već mogu da oslabe i telesne snage.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Pravoslavni sveštenik objašnjava zašto način na koji trpimo odlučuje hoće li naše muke biti iskupljenje ili nova greška.
Bolest ne nastaje samo zbog telesnih slabosti, već i zbog stanja ljudske duše.
Crkva podseća vernike da nije svaka bolest posledica konkretnog greha, ali da nijedna nije bez smisla.
U pravoslavnom učenju, odnos prema bližnjem zauzima važno mesto u duhovnom životu.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.